24. 06. 2021.

Opera "Orfej i Euridika", Aleksandra Angelov, Snežana Savičić Sekulić, Sofija Pižurica, Aleksandar Nikolić, Aleksandar Ilić, kostimograf Katarina Grčić Nikolić, , scenograf Dunja Kostić, dirigent Dian Čobanov

 



OD CELE LAĐE DALJE IDE SAMO DVOJAC A.&A.

 

Čitaoče * (Ovde se obraćam onima koji prvi put čitaju moje tekstove),  odmah možeš da prekineš, ako nisi spreman da pročitaš nešto na drugačiji način i ako nisi u stanju  da čitaš i ono što ne znaš – ovo zadnje i ti i ja znamo kako to ne bi ti sam nikada, ni pred kim, priznao. Nisi platio da čitaš ovaj članak, to je pod jedan, a pod dva, ne živim, niti sam ikada živeo od „državnog novca“, pa posedujem onu veoma skupu slobodu da ne moram da se divim „carevom novom odelu“, već da sam, po srpski, slobodan da popu kažem da je pop, a bobu, bob.  Bob spada u moju redovnu ishranu, a popove dobro poznajem –nikada, čitaoče*, ne proveravaj moje navode-, a ako imaš slobodnog vremena, ukucaj, isto ovde na Googl-e „Koliko popovi zarađuju“, pa ćeš odmah videti kako ni jednu reč ne upotrebljavam, a da nisam spreman da se odbranim u svojim stavovima, pred svakim)

Elem!

Vraćam vas par hiljada godina u nazad (IV vek. p.n.e.). Samo toliko. Drugi vas vraćaju milion godina (u kameno doba), pa im se i dalje divite.

Mediteranski kamenjer, tačnije vrh hridi…. Predpostavimo kako je suton, jer po danu, na takvim mestima samo opstaju škorpije i zmije.

I on zavodi nju, ili ona nju, ili on njega… Ma gde bila u daljini, jer ti tonovi se čuju i na ovom i na onom svetu.To je moja zamisao Orfeja.

Na kraju, sigurno ste zaboravili kako su i danas najcenjeniji i najcitiraniji grčki filozofi imali svoje dečkiće ljubavnike. Proteklih vekova namerno gurano u stranu, tek dobismo u Beogradu Orfeja i Euridiku…  Pola veka pre Vilibalda Gluka  na tu temu je kompovao Monteverdi, a sredinom predprošlog veka dobismo i operetu “Orfej u paklu”, J. Offenbach-a i da ne detaljišem, to rade oni koji sede na predstavama, pa prepisuju iz udžbenika, to rade ovdašnji teoretičari, a da ih  neko pita šta je na nogama imao glavni lik u predstavi, i da li je isposnica, u okviru dekora,  imala zvonik (ovdašnji izum), pojma nemaju.

Znači, literatura o pevačkom Orfeju je bogata, ali ne garantuje uspeh opere kod publike, ni pod razno.

 

Hajde sada na „neviđeno“ da Redakcija P.U.M.- a ponudi opkladu. (Ovo je napisano pre predstave) Svako može da dobije 100 evra (kada država daje po raznim osnovama, što ne bi „mrzitelji kulture i mladih umetnika“ ponudili novac, ali kroz opkladu. Svako ko potpiše da se njegova fotografija sme objaviti uz „prikladan“ tekst (redakcijski smišljen) pod uslovom da se večerašnja predstava izvede više od 5 (pet) puta, nakon šestog izvođenja dobiće onih gore napisanih 100 evra. Mogućnost klađenja traje do kraja oktobra, tada očekujem drugo, nešto slično ovome.

Čak i kada režiju potpisuje Aleksandar Nikolić, kome je ovdašnja kuća pre, malo više od pola decenije, omogućila režiju, ali unapred propale stvari. Čovek o kome niko više nije pisao od mene. Reditelj o kome sam pisao, bez obzira da li radi sa Rossi festom, SNP-om, da li režira baletske predstave…. Bar imam dokaze kroz desetak predstava, čak i kurseva, da pratim šta radi i koji mu je potencijal. Nisam pisao o njegovim režijama koncerata, gde je učesnika 5, a posetilaca nikako da bude 25. (Pa ako to ne interesuje mene, koga može da interesuje -mislim na pisanje-). Tek da se zna, kako, i kada nekoga „dižem u nebesa“, ne opraštam propuste, pogotovo ako nisu dostojni ličnosti koju treba umetnik da poseduje.

Čak i kada koreografiju podpisuje Aleksandar Ilić (jeste lu čuli da ga je neko nazvao Kraljem, osim mene). I u vezi njega mogu da se pohvalim kako sam više pisao, nego svi drugi zajedno. (Tu se ne računaju redakcijski „stručnjaci“, koji prepisuju agencijke vesti i rade intervjue, a da predstavama nisu ni prisustvovali, a većina nikada nije videla ni jednu baletsku predstavu, a još manje odslušala do kraja opersku). Dobio je šansu da radi na sceni, na kojoj je, kao igrač dobijao aplauze, aplauze, aplauze.

Zaključuješ, čitaoče*, kako ih u startu nahvalih „preko mere“. Ne, sa merom, jer imam pokriće u onome što sam do sada video kao posledicu njihovog rada, a ako pak hoćete da mi prikačite kako ih hvalim iz nekih prijateljskih razloga, tek si tu u zabludi. Jer sa prvim skoro dve godine nisam izmenjao, ni na koji način,  ni jednu reč, a sa drugim neću, najverovatnije, ni u naredne dvadeset dve godine.

I da zaključim: Za taj „posao“, ovde boljih nema.

Idemo na predstavu.


 


Franc von Stuck “Orfejas”, 1891.

Zamenu muških likova ženskim, i neočekivanost i nenavknutost publike na to je prvi na ovim prostorima uradio u jednoj svojoj pozorišnoj režiji Rade Marković (zar mislite kako sam to, kao srednjoškolac, propustio?). Ako ne računamo takve zamene (teatarske) pre II Svetstkog rata, kada je, recimo, Ljubinka Bobić u „Ministarki“ igrala  kao petnestogodišnjeg obešenjaka Raku, konvencionalnost te vrste je bila ukorenjena…

Elem!

Postavi jedna guska javno pitanje: Ko je „on da piše o operi“. A dotična guska, čiji se život svodi na ekremovsko selo-opera-opera-selo-…  ne zna da je moj prvi članak (posledica predhodnih humorističkih radova) bio za jedan književni časopis o novom humoru koji u YU kinematografiju uvodi režiser Dejan Karaklajić. Jasno, u to vreme je dotična mislila kako joj ona stvar služi samo da piški, ali danas  umišlja kako piški Eau de Cologne… O tome da su me kao dete doveli na proslavu stogodišnjice Nacionalnog tetatra sam pisao… ali ovo što dotična širi, ipak, nije ni blizu Eau de Cologne.

Nema adrenalina u pubici 23. juna, kada je napolju 35 celzijusovih, a u sali Glukova opera. Tako dočekasmo dizanje zavese. I odmah očekivana temperametnost reditelja i koreografa.

Da je postavljen „Orfej“ Monteverdija napisan pre ovog, čak i da je postavljena Ofenbahova opereta „Orfej u paklu“… To kod Srba ne prolazi. I kao što niko nije odgovarao za „Holanđanina lutalicu“, niko od onih koji su hteli da postave „Normu“ a morali su da znaju kako nemamo Normu… Neko mora da zna gde je ambis i da za to odgovara.

Ovakva scena, minimalistička. Dunja Kostić potpisuje, a ne znam šta potpisuje… Dve kose ravni i projektovan krug u pozadini. (O tom krugu ću kasnije) Kostimograf, Katarina Grčić Nikolić potpisuje… Šta? Koji vek?… U antičkoj Grčkoj tunike u boji su nosili bogataši, a bela boja je bila rezervisana za siromahe… Ovde i Amor beo, sa krilima, a la Arhangel Gavrilo. Umalo se nisam prekrstio, videvši „Amora“… Perja kao u kan-kan predstavi u Saloonu Divljeg Zapada. Hor, ili crn, poput kaluđerica, ili bordo… Bordo je kraljevska boja… Nigde naznake toge…. Možda je radnja izmeštena u drugo podneblje, ali kape na glavama žena su sa leve obale Nila. Na nogama neke „baletanke“, a stari grci su nosili karbatin. Ne moraš ti čitaoče* da znaš za karbatin, ali onaj ko javno prikazuje svoje „umetničko umeće“ mora…. U protivnom, neko će da reaguje i to nemilosrdno. Jedino je Amor bos u asimetričnoj plise haljini, modernoj pre tri decenije.

Tandem A.&A. do savršenstva rade masovne scene. Hor i balet su bili upotrebljeni do maksimuma, pogotovo balet, koji je pokazao onu moju staru tvrdnju da za ovdašnje baletske igrače nije klasičan balet. To sam više puta potkrepio i fizičkim karakteristikama, da  ne ponavljam.

I sa neba se spusti ogromna lopta. Već viđena u predstavama A.&A. Najsavršenije geometrijsko telo. Kosmički „proizvod“. Kako su je prihvatili, tako su morali i da je vrate. Metaforika i simbolika koju treba da slede i u svom narednom projektu?

Gde? Da čekaju narednu deceniju. Ljudi poput njih dvojice treba da biraju predstavu koju će da rade, u protivnom ostaće kako je… A to „kako je“, ne sumnjam, mnogima odgovara.

Neću o pevanju. I suviše je stručnjaka za pevanje koji jedno kažu u holu pozorišta, drugo napišu, a najverovatnije nešto sasvim treće misle. Rećiču samo da je  Aleksandra Angelov, operski Orfej, u trenucima sviranja radila to kao da u rukama ima rende (dobijeno od Apolona, sa sedam rupa) i da želi da napravi pitu od jabuka. Ni malo elegancije u igranju prstima. I previše njih, izgleda, sledi onu našu političarku koja je izjavila kako je opera „bel canto“ pevanje i da tu uopšte nije važna gluma. A tek Euridika je bila bez imalo suptilnosti, gracioznosti, lepršavosti nevine lepotice. Ravnolinijska, bez sopstvenog doživljaja raspona od zaljubljenosti, do paćenosti. Zar postoji neko ko je to očekivao na sceni od Snežane Savičić Sekulić.

Napisah gore sedam rupa, jer je lira koju je Apolon poklonio Orfeju  imala sedam žici, a ovaj joj je dodao još dve, da bi svaka muza imala svoju žicu. Zato je umetnost zvuka neba i podzemlja bila u rukama tog svirača.

 

Pohvaliću dirigenta, gosta iz Bugareske, Diana Čobanova. Jednom rečju profesionalac. I vredna spominjanja je i Maja Žovanović, prevodilac libreta. Valjda dolazi vreme da se ne smejem kovanicama iz latinskog jezika i izrazima elektronskog doba iz usta antičkih junaka.

Osim jednog bataka koji je sevnuo na samoj rampi, a moram konstatovati da nije bio ni malo seksi, ni u funkciji prirodnosti i predstave, erotičnost je bila na nuli. Iskreno, očekivao sam svu lucidnost i slobodoumnost koji je razvratni božji Panteon nudio civilizaciji (tada je Grčka bila centar zapadne civilizacije). Po tom pitanju su me iznenadili A.&A. Ili su možda zaključili kako je bolje da sa onim što im je dato na tacni, posluže, na način lepo vaspitanih mladih ljudi , a možda su im se  oko nogu koze, ovce, lavovi, kokoške,… motale,  kao što su se Orfejevoj muzici divilo čitavo životinjsko carstvo, pa je sve ispalo kako je ispalo.

Ovako dobismo mlitavog Orfeja, drvenastu Euridiku, bez vragolanstva Amora.

Sam sebi kažem: .ebi ga!

Čitaoče, kada sam sam, mogu da psujem do mile volje, a trenutko sam okrenut samo onome o čemu razmišljam.

Čekam sledeću kuglu koja će se zakotrljati nekom pozornicom već na jesen. (Ma uvek sam bio optimista) I u njoj čitav kaleidoskop lucidnosti, originalnosti i svojstvenosti tima A.&A.

I zapamtite, pita se pravi od jabuka, mesa, višanja… ne pravi se od svakog materijala…

Zakotrljam nekada i ja svoju ciničnu kuglu, pa na koju (drvenu) keglu naleti.

Uživajte u letu.

David Naum

O istoj temi, ali iz drugog ugla:

https://lauraimuzika.blogspot.com/2021/06/opera-orfej-i-euridika-aleksandra.html

 

SENKA DOKTORA JUNGA - Ivana Hadži Popović, pisac, književnik, biografija, Mr. Dr Mila Alečković, Albatros Plus, Kanarainac Virdžonije Vulf, Košmar oko Ničea, Ljubičicr Leonarda Da Vinčija

 



SENKA DOKTORA JUNGA –  Ivana Hadži Popović

 

(Ili borba sa nevidljivim neprijateljem)

 

Konačno reših da prekratim muke. Pa, od meni najbližih sam bar trideset puta opomenut sa rečenicom: „Kada ćeš da pišeš…?“

A ja sam znao kako se radi, baš o senkama. Više nego senka je ta knjiga, jer se usled jednogodišnjeg stajanja na vitrini pored mog uzglavlja, naravno, selila stotinama kilometara. Gde ja, tu i ona… I konačno sa njom da prekratim sve, kako bih se posvetio „Društvenoj fenomenologiji opere“, koju mi ljubazne Sarajlije poslaše još pre par meseci, pa me čekaju po ko zna koji put antologije monodrama Gospodina Radomira Putnika.

Elem, da se vratim u detinjstvo. Bez obzira na Junga, sa kojim sam se nekako u to vreme i sreo, ali ne zbog ličnog i kolektivnog „nesvesnog“, već zbog njegovog izučavanja paranormalnog, ali o tome nekom drugom pričom i u nekim drugim člancima, radovao sam se novom romanesknom sagledavanju.

Iskreno, da sam prvo uzeo knjigu u ruke, nikada je ne bih kupio, greškom sam poželeo da pišem o Ivani Hadži Popović i Jungu, koji me više nego privlači. U međuvremenu je prošlo godinu dana, Gospođa Hadži Popović je dala više intervjua, izanaliziran je i Jung i „šta je pisac hteo da kaže“ i šta je rekao… Pisac, kada tumači svoje delo, postaje pametniji od samog sebe, ali, šta je tu je. Napisano je sve što može da interesuje zabavnu i žutu štampu, ali knjiga, na nesreću, nije primećena od kritike i žirija sa stotinama nagrada naših jezičkih područja, iako to zaslužuje, kao i mnogi drugi radovi autorke, ali uvek postoji splet okolnosti na koje, na nesreću, ne možemo da utičemo.

Možda nisam jedini koji pamti, ali ako znate nekoga da je o tome pisao, javite mi. Radi se o onim „Književnim danima“… Onda kada se u hol škole iznesu sve stolice iz učionica, a okolo bude isto toliko onih koji nemaju gde da sednu, jer škole rade u dve smene. I pred tih 500, ili 800 učenika izađu gosti (na malenoj bini, da ih svi vide i čuju), uvaženi pisci, Desanka Maksimović, Branko Ćopić i ne retko  Toma Kuruzović, čije sam izvođenje „Mala moja iz Bosanke Krupe“ preživeo bar 50 puta. Pošto ti pisci kažu šta imaju da kažu (uvek isto i što je već napisano i naučeno napamet), odabrani učenici postavljaju odabrana pitanja, pred celim auditorijumom.  Nikada nisam bio izrabran da izreknem neko pitanje koje su sugerisale učiteljice. Valjda je već tada otkriveno kako nisam pouzdan i da uvek govorim onako kako lično mislim… A taj umetnički karavan, je možda istog dana išao i u drugu školu, treću, ili bi sutradan krenuo u neki drugi kraj naše domovine.

Treba li da ponovim kako se program ponavljao, i da pisci, a i onaj spomenuti Toma, ništa nisu rekli što već ne piše u čitankama koje smo morali svaki dan da nosimo sa sobom u školu i ne samo to, već da tekstove, pred celim odeljenjem, čitamo. Svi redom.

Potom se Desanki pridružila Mira Alečković…. Mi, mislim na auditorijum koji je malo odrastao, smo je oslovljavali sa „prva pratilja“, a oni koji su brinuli o našem obrazovanju i kulturi objašnjavali su nam kako je i Mira, ne samo veliki pesnik, već i da je od pomoći Desanki Maksimović, koja je u „dobrim“ godinama.  Možda se pitate ko je Mira Alečković, nje nema danas na društvenim mrežama… A onda je bila u svakoj čitanci, obavezna školska lektira, itd, itd… Ona je napisala, tako kažu, čuvenu pesmu „Jugoslavijo“ i „Druže Tito, mi ti se kunemo“… Tako kažu internet izvori, a isti izvori kažu kako su joj najpoznatije pesme: „To idu vekovi“, „Proricali nas da nas neće biti“, „Na Kajmakčalanu“…. Gospođa Alečković je sa veoma imponzantnom društvenom i političkom biografijom… I o tome mogu da se pišu i knjige i snimaju i filmovi i serije… To kažem, naspram onog, da nije uopšte bila pisac tolikog značaja da bude pored Desanke, i u čitankama… Ali nije moje da određujem kome je gde mesto, moje da imam svoj stav… I dozvolite mi da imam svoj stav, koji sam spreman u svakom dijalogu (javnom) da proširim, argumentujem, branim… 

Elem… Danas imamo Milu Alečković. Gospođa koja je sigurno sa pravom dobila i titule Prof. Dr…. Tako se potpisuje i kada piše recenzije romana. Gospođa koja, kažu, ima i svoju emisiju, na nekoj televiziji… Gospođa koja je, baš u vreme kada sam poželeo da pročitam gore navedenu knjigu bila predmet sprdnje na nekim društvenim mrežama, jer je izjavljivala kako „corona ne postoji“… Ako neko čita moje tekstove video je kako zadnjih godinu dana nijedan nisam posvetio toj epidemiji, jer prvenstveno pišem o seksu, ali zato reagujem kada neko nestručno to tumači, a još žešće reagujem, ako počne da me uči.

 

Ne verujem onima koji se razumeju u sve, pa su mi moji ratnički geni rekli “beži ti uz Kolubaru, prema Suvoboru”. Odatle se nabolje brani i život i Srbija… Tu me sustiže knjiga, i gle čuda, izdavač „Albatros Plus“  ne samo da je ispred teksta knjige o Jungu štampao recenziju Prof. Dr  Mile Alečković, već je i na poleđini knjige objavljen isti tekst… da slučajno čitaocu ne promakne.

 

Ovo je deveti roman Ivane Hadži Nikolić… Počnem da ga čitam… „Tih majskih dana Pariz je bio letnje topao i plav…“ (A u Parizu simpozijum) Priznajem, kupljen sam prvom rečenicom… Znate na šta me podsetila? Na roman koji sam pročitao (i pored obima za respect), a koji se zove „Strah od letenja“, Erike Jong… Ne čudite se broju kojim čitam dobra dela… ja ih izučavam… ali sa Jungom (bar ovim predamnom) nikako nije išlo… Vidim citate, vidim bibliografiju,… sve dozvoljavam, sve shvatam, pa bio sam aktivan i u vreme kada mnoge mučenike sahraniše u „Grobnicu Borisa Davidoviča“, jer su bili tvrdokorni… Ali Mila Alečković…

Nema corone. A ja u Srbiji. Ne znaš čitaoče, da svako veće selo na Suvoboru i visovima oko Kolubare ima takozvano „Švapsko groblje“… „“Corona groblja“ niko ne pravi… Zavare sanduk, pa među ostali svet… Ali ne pobegoh od corone, sustiže me u sred zime, kada sam se vratio u Beograd… I dok ležim u Mladenovcu (bolnice u Beogradu prepune), sa bocom kiseonika pored kreveta, stiže mi video poruka od jednog prijatelja sa tekstom: „Vidi šta Mila priča o deci.“ Mila Alečković… Nisam otvorio poruku, još je čuvam u telefonu, jer može nekom da padne na pemet kako sam bezobrazan, kako vređam, kako lažem…. A otpusna lista i dan dobijanja poruke su dovoljne da zapuše usta onima koju kažu kako se čuda ne dešavaju.

 

Poznato je kako u svaki osvrt iznesem po neku anegdotsku digresiju, pa evo i ovde. Pre jedne decenije, kada je žuta štampa bila prepuna ovdašnjih dečaka (debeljuca, vidljivo neokupanih i rekao bih prirodno masnih) koji su (po žutoštamparskim rečima), fenomeni, jer se za njihovo telo lepe telefoni i kašike, fotografisao sam sebe sa nalepljenim celim escajgom na grudima, a u predelu srca je bila pegla, sa zamotanim gajtanom. Najavio sam tog Đurđevdana svoju veliku turneju po srpskim vašarima, jer od pisanja slaba vajda. Očigledno mnogi nisu čitali tu moju objavu, ili nisu shvatili, ili joj nisu pridavali značaj, jer nemam ni Mr. ni Dr titulu, nisam stručnjak za uporednu književnost i fiziku, i nemam subdoktorat u vezi magnetizma i antivirusologije), ne prezivam se Alečković i nemam, na nekoj tamo televiziji autorsku emisiju.

Ne interesuje me šta Mila priča o deci, ne interesuje me, danas, njena tvrdnja kako vakcine imaju u sebi magnet, pa kada se na mesto gde je neko vakcinisan stavi novčić tu ostane. Naravno da ostane ako se neko nije okupao (a Srbi se više plaše vode nego psovanja Boga), a svaki pismen čovek bi trebao da zna kako magnet “privlači” SAMO gvožđe (to je znalo i ono grčko seljače koje je otkrilo taj metal), a da se novac, već vekovima pravi od legura, gde najmanje ima gvožđa, jer gvođže korodira, ali to je stvar fizike, ne književnih večeri, ne znanja svega, ne soljenja pameti za sve i svašta…

Ne čitam knjige koje preporučuje neko ko se zove Mila Alečković. Tvrdim kako ima dosta takvih, a autor i izdavači neka i dalje misle da će im to dovesti čitalačku publiku, kako će rad dobiti na značaju, kako….

Hvala, što ste mi dozvoliti da imam svoj stav.

 

David Naum

23. 05. 2021.

Sećanja na budućnost, Miloš Dimitrijević Joker, priče, izdavač Nova poetika, urednik Milomir Bata Cvetković

 

       


Joker priče

 

„Najviše sam stajao poput čigre koja se vrti dok ne napusti svoje mesto“.

M.D.J.

 

„Sečanja na budučnost“. Evo nove knjige Miloša Dimitrijevića – Joker-a. 69, koliko poetskih, toliko esejističkih viđenja. Ponekad su te kratke priče samo naznaka, putokaz, zapis na papiru, ili prepisani urezani znak na stablu, ili klupi, prenet u knjigu. Rekao bih neki putokazi pored puta u budućnost. Sam naziv „Sećanja u budućnost“ daje naznaku optimizma, proroštva, dok se među koricama knjige (volim da upotrebljavam traj zaboravljeni izraz iz vremena mog detinjstva za omot) nalaze od sentimentalnih, do krajnje melanholičlnnih razmišljanja. Gospodin Dimitrijević ne sagledava kraj, a što je dobro ne samo za njega kao osobu, već i za njega kao pisca. Sve počinje pričom „Nešto bih ti rekao“, a završava sa „Zbogom, crveno“ (zadnji naziv je tačno napisan -sa zapetom-) Kod pesnika (tu ne računam samo one koji pišu, već i slikaju, vajaju,…)  metaforika se sama dogodi, ispliva iz unutranšjeg poriva,  preko ideje u realizaciji se pojavi znak koga često nije svestan ni sam svaraoc. Tvrdim kako sam prvi seo i prebrojao kratke poetske priče Miloša Deimitrijevića i otkrio i obelodanio lepi, nedvosmisleni ljubavni broj 69. U svojim radovima pokušavam da pokažem kako ništa nije slučajno i da ma koliko postavili pitanja, od ljubavi, do bolesti, od prvo oglašavanja plačem, do zadnjeg sve manje čujnog izdisaja, odgovori uvek postoje u našoj blizini, ali dostupni samo onima koji umeju da čitaju i razaznaju, broje i slušaju. Dimitrijević je jedan od tih.

Pisac kroz poetska razmišljanja istovremeno razotkriva sebe i ostavlja trag kuda je prošao. Opisujući postupke i namere svojih,  u principu bezimenih likova, napominje kako u „… u vremenskom rasponu između života i življenja, pokušala je da potraži suštinu smislenog“….

Autor je uvek tu, bilo da piše u prvom licu, ili je samo puki posmatrač, ili ostavlja za sobom delove razmišljanja, rekao bih odbačene, iz razloga da se rastereti na ličnom putu u beskonačni imaginarij koji je pred njim. I ma koliko da je razočaran i tužan, on grabi napred, jer nebrojeno je i plodova i cvetova, koliko slatkih, toliko lekovitih, a koje treba ubratiti i uz put umanjiti žeđ napornog putovanja i uminuti bolove stopala na trnovitom putu ka budućnosti koja nudi ono najdragocenije, sećanja.

Nakon četiri objavljena ronama između 2003. i 2019. “Kapija blaženstva”, “Pun mesec nad vrtom sećanja”, “Igra je završena” i “Vremenski paradoks”, Dimitrijević se odlučuje za objavljivanje ovih zapisa kod „Nove poetike“. Urednik Milomir Bata Cvetković je očigledno, bez problema, prepoznao svu eteričnost lirskog kazivanja pisca iz Niša. 

Sigurno možemo ove priče svrstati u one pogodne za „Laku noć“. Jer su jedna, ili dve dovoljne za opuštanje i razmišljanje koje vodi u zdrav san. Na kraju priče „Kao“, autor poručuje: „… Do jutra mirno spavaj, i sanjaj sudbinu svoju, možda odsanjaš i ovu moju.“

Prijatno vam čitanje i sanjanje uz knjigu Miloša Dimitrijevića, Joker-a.

 

Lepotom knjige se bavio David Naum


Ceo tekst na internet portalu P.U.M.:

https://pravoumetu.com/2021/05/22/secanja-na-buducnost-milos-dimitrijevic-joker/

26. 04. 2021.

Kakva ti je žena, takav ti je žuvot, monodrama, Dragan Marinković Maca, Akademija 28, kritika, piše David Naum

 


Kakva ti je žena, takav ti je žuvot

 

Utorak 22,55

 

Već se zna kako pišem uvek nakon predstave, jer je sve tu, u meni… Niti šta dodam, niti šta oduzmem i ne desi se ono najgore, što se zove ulepšavanje.

Ne bih ni otišao na monodramu “Kakva ti je žena, takav ti je život”… da me nisu nagovarale dve osobe, na kraju uvek padnete na molbu “za ljubav moju”… Ne bih otišao iz više razloga… U startu ta prerađena maksima Oca Tadeja je i previše lizana i izlizana, pogotovo od osoba koje nemaju pojma o tom kaluđeru, ni ko je bio, ni šta je radio, još manje šta je za života rekao i napisao, a sa druge strane je autor projekta, zapravo kompletan autor, Dragan Marinković “Maca”. Na pomen njegovog imena pred oči mi izlazi jedna neokupana osoba, na nekom seoskom imanju (čuh pre neki dan da je to imanje zapušteno), koja se sve vreme šeta u bermuda gaćama, češući se među nogama, što i razumem, jer su tamo svi bili prisiljeni da se kupaju u zajedničkom buretu, ali među svima je taj Maca bio za dva koplja iznad. Jedno je inteligencija, drugo je humor. I pamtim kako mu je u svakoj drugoj složenoj rečenici (priznaću sokratovski mudroj) bila obavezna reč “krucijalno”… Na sve to, ježim se od današnjeg “kursadžijskog” humora, jer imam dovoljno godina i obrazovan, a i sve proteklo vreme bio znatiželjen da saznam, čujem, vidim, naučim, pa sam krenuo kao dete sa Ljubom Stepanović (da li ga se iko seća), pa sa Nelom Eržišnik, a onda Branka i Mlađa Veselinović, Mija, Čkalja, Perica… Samo istoričari znaju kako je prva velika monodrama (na humorističke mislim) bila “Balada o Ljubi Moljcu”… Nikada nisam pitao tvorca Dragana Aleksića da li je on osmislio sve potonje pesme koje je Ljuba Moljac (glumac Miodrag Andrić se bukvalno transformisao u taj lik) izgovarao pred gledalištima od po nekoliko hiljada osoba između Triglava i Vardara… Pesme koje su prekucavane u kancelarijama i slate prijateljima u drugim republikama… I da ne širim priču, da ne govorim o svom mestu u svemu tome… Zahtevan sam i previse što se humora, monodrama, teatra, tiče…

Dragan Marinković Maca, sedi na sceni, za stolom, pije i čeka da se sala napuni. A sala Akademije 28 se napunila… Uprkos zabranama… Teatar je počeo… Davno, početkom sedamdesetih godina, monodrama su (pojavljujući se) igrane, uz objašnjenje da se da mogućnost  glumcima koji nemaju šanse da se iskažu u teatru. Marinković je napravio svoju predstavu, a mogao je umesto toga, da objavi bar tri veoma dobre knjige aforizama. Mislim na delove teksta ove predstave. Tvrdim kako nema boljeg komplimenta za tekst. Iskreno, zazirao sam pre predstave od potencijalnih “Muje i Hase”, jer mi ih je dosta u vicevima, a dosta mi je i  Srba koji više ne započinju viceve rečima: “Ide Era, Francuz i Englez…”.. ili “Uzeo piroćanac…”, a pogotovo ne “Došao Lala…” Narod koji izgubi sopstveni identitet u šalama kojima se smeje, izgubio je dušu. Ipak nisam kriv što pripadam takvom narodu. Zavladao je humor “južne pruge” iz humorističko zanatlijske radionice Pavić “muž & žena”, zasnovan svojom plitkoćom samo na jezičkim kalamburima i iskrivljenim padežima, osvajački deluje samo što se enti put prikazuje svaka epizoda kilometaskih serija. Snimane u vreme inflacije, pa se tantijeme učesnicima ne isplaćuju, pa kad je džabe, i sirće je slatko.

Elem, Dragan Marinković je napravio jednu univerzalnu predstavu, ili je bar takva večeras prikazana ovde u Beogradu. Ona sintagma iz naslova je zapravo samo okosnica radnje, koju on vešto i kao pisac i kao dramaturg, preseca monolizima o detinjstvu, kućnom ljubimcu,… Čak u jednom momentu u predstavu se upliću tonovi muzike iz TV serije “Grlom u jagode”. Predstava je u službi njegovog ogromnog glumačkog dijapazona, a tekst je radio očigledno samo za sebe, jer sumnjam da će se neko usuditi da se lati te uloge posle njegovog tumačenja. Gledaoci ne pomišljaju kako su i Mija i Čkalja i Guta, samo tumačili tekstove pisaca čija imena javnost, najčešće, nikada nije saznavala. Izuzimajući Gospodina Dobričanina koji je napisao kultnu komediju “Zajednički stan” koja je igrana u više od 70 država širom sveta, većina drugih su bili glumci – humoristi. Iako su im pripisivane sve izgovorene reči.

Večeras je Beograd imao sve na sceni. 3 u 1, 5 u 1. Marinković je dao sve od sebe, a gledaoci su dobili ne samo suze od smeha, što je potvrda stvarnosti, već su dobili nešto u čemu može i mora da se uživa i po drugi i po treći put. Da napomenem još jednu činjenicu: Kultna predstava “Kabare Milana Gutovića”, koja je navedenog glumca postavila u zenit pozorišnog humora zadnjih decenija, to čitaoče, siguran sam ne znaš, formirala sa na tekstovima aforističara, koji su na sudu dobili sve ono što nije navođeno u programu… I predstava se ugasila! Zato smo večeras imali ono što već rekoh 3 u 1, 5 u 1… Nešto što će da živi i preživi. Tutto completo!

I na kraju “dramski završetak”. Katarzičko obraćanje publici, jer večerašnji akter predstave zna kako se gledalac ne pušta da napusti salu sa osmehom na licu, jer osmeh razgoni dubinu misli, osmeh se pamti, ali ono što je sa scene poručio Dragan Marinković je više nego komedija. To je naša stvarnost. Individualna, porodična, opšta. Da kažemo civilizacijska. Smešna do suza, sa tragičnim repom koji se vuče i što ga više sečemo, izrasta duži.

I sve uvijeno u jedan krajnje vrcav humor od strane osobe čije glumačke sposobnosti prevazilaze ono što su za života dali mnogi drugi, antologijski, istorijsko cenjeni.

Da ne presuđujem, iako je iza mene i predstava i pročitanih tekstova i igranih tekstova.

U ovom trenutko što se tiče komičara (narodni izraz za glumce koji tumače komične tekstove) Dragan Marinković Maca je u samom vrhu i više nego u vrhu, ali vreme će to najbolje da pokaže. Potkrepiću kratkim objašnjenjem tu svoju tvrdnju. Većina glumaca koji se opredele za komedije, faktički se odreknu svih drugih žanrova. Jedino veliko ime koje je moglo da se iskaže  čak i u tragedijama bio je Mija Aleksić. Marinković, pak kroz večerašnju predstavu,  prikazao je širinu svog glumačkog dijapazona (već upotrebljen izraz sa moje strane)… Da li će se to zaokružiti i koliko, to već ne zavisi od njega samog, jer predstave, filmovi, TV serije su ipak nešto o čemu odlučuje veći broj ljudi i gde je i previse kuhinja za objašnjenje u članku koji je posvećen samo jednom glumcu i njegovom nastupu.

I na kraju svi možemo da stavimo ruke u džepove i vratimo se svojoj svarnosti.  Jer u komedijama, gledaoci se uvek smeju drugima i što se više smeju, to su sličniji onima na sceni. Srećom, toga su svesni samo pisci i glumci.

A kad smo već kod ruku. Oragizatori nas ostaviše bez programa. Često ponavljam, običan flajer košta između 2 i 3 dinara. Lepo bi bilo da se pročita neka rečenica o tekstu drame, o Draganu Marinkoviću kao glumcu, o predstavama Akademije 28. Nemoj čitaoče da ovde kažeš: To smo mi…

Mi očekujemo, a Oni se ne sete.

David Naum

 

23 h. 19. 04. 2021.

Ceo tekst objavio internet portal Pravo U Metu:

 

https://pravoumetu.com/2021/04/19/kakva-ti-je-zena-takav-ti-je-zivot-dragan-marinkovic-maca/

.

.

 

10. 10. 2020.

Teatar Levo, Rastibuđilizovane klejbezable, Darko Purić, Danica Miljanović, Anđela Đečević, Ana Mladenović, Mina Jovanović, Ana Radoman, Anika Lehki, Milan Pjević, Mladen Tišma Nebojša Radivojević, Aleksandar Predić, Borislav Janković, Miloš Veličković i Dušan Đorđević. Piše David Naum

 




40 GODINA POSLE, RASTIBUĐILIZOVANE KLEJBEZBLE


Čitaoče, da pojasnim, „Rastibuđilizovane klejbezable“ je predstava Teatra Levo, koju je 1976. osmislio i režirao Milan D. Vukotić.

U programu predstave, a i tokom nje, objašnjava se publici da su Klejbezable trominutni skečevi, koji traju 5 minuta.

Kasnije nastavljam o predstavi, sada ide uvodni deo, da bi, čitaoče, shvatio otkuda ja na toj predstavi, i  zbog kojih sve razloga  pišem.

Klejbezabla koja je igrana samo jednom

Pre ravno četiri decenije, bio sam u sukobu, na veoma širokom frontu, sa kulturnim i političkim strukturama jednog grada u blizini Beograda. Da ne detaljišem, koncentrišem se na novoizgrađeni Dom kulture, čiju salu ni jednim programom, bilo da je filmski, ili pozorišni, nisu mogli da popune.

Dogovorim se sa drugom Vukotićem, (tada je bilo vreme drugova) da gostuju u sali koja ima 600 sedišta. Drug malo sumnjičav, ali prihvata, uz uslov da im se plati samo gorivo za tri automobila sa kojim će doći ceo ansambl.

Dogovorim se i sa rukovodstvom Doma kulture da se omogući predstava amaterske družine bez naknade.

Želeći da bude što galantnije, naručim večeru u najboljem restoranu, za tridesetak osoba… U stilu, sve redom, a na kraju baklave. Tačno, klejbezablista je bilo desetak, a ostalo su prijatelji,… samo prijatelji, jer, rekoh na početku, svi oni koji su imali uticaj i moć, bili su sa druge strane linije.

Jasno, ovo drugo je moglo da se ostvari, jer su ulaznice za predstavu Tetra Levo koštale koliko i za svaku drugu predstavu. Pričam o kulturi, neumesno je spominjati novac… Iako, naravno, ne može bez novca…

Sve ide po planu… Naravno da koordiniram događanja iz restorana, koji je samo na stotinak metara od kulturne institucije… Petnaest minuta pre predstave, javaljaju mi kako su sve ulaznice prodate, i da stotine njih želi da plati, pa makar sedeli, ili stajali na stepenicama, … “Nastavite sa prodajom!” šaljem poruku, jer tada nije bilo mobilnih telefona.

19,30 vreme za početak predstave, a nikoga od učesnika nema. Naravno da je panika počela da me hvata čitav sat pre toga, jer sam telefonom zvao Vukotića… a on se ne javlja. Ne znam da li su krenuli, da li im se šta desilo usput, da li,.. da li,.. da li…

Dolazim da ulaznnih vrata sale, a unutra kao u paklu. Iako je sve novo, ventilacija nikada nije ugrađena (verujte, do današnjeg dana), a unutra 800 osoba… I ko zna koliko je njih ušlo bez ulaznice.

Žena sa šaltera moli: Gde da idem sa ovolikim novcem, strah me je, oteće mi neko…

To je bilo ono vreme kada ni banke nisu imale obezbeđenje, a kamo li Teatri, Domovi kulture… Mogao sam samo da joj poručim da ostane tu gde jeste… Trčim u restoran, pitam ima li šanse da se otkaže večera. Odgovor je kako je do pola već spremljeno…

Prolazi pet minuta, deset, petnaest… Isprazniti salu, vratiti novac…. bruka…, ali naručiti gala večeru za trideset osoba i ne platiti, je već domen koji počinje sa rečju krivično…

U sali usijanje… u mojoj glavi za desetak stepeni veće… Sa skoro pola sata zakašnjenja, pojavljuju se umetnici (namerno upotrebljavam tu reč)… Opušteni, nasmejani…

Šta je uticalo na publiku ne znam. U to vreme se nije znalo za adrenalin. Kada se Milan D. Vukotić pojavio na praznoj sceni, jer Klejbezable se uvek igraju na praznoj sceni i izgovorio: Poštovana publiko, dobro veče!… U sali…. Euforija.

Da ne dužim priču, nakon prve izvedene Klejbezable, rekli su mi da je Direktorka (profesor filozofije, Sekretar Gradskog Komiteta, itd…. itd..) istrčala iz zgrade.

U to vreme nije postojao stres. Jer da je postojao, postojao bi i naziv za to… Tek mnogo kasnije je smišljena ta reč. A ja sam nervozu od one večeri, a u naredne dve nedelje, lečio (isključivo noću), sa prijateljima,  po kafanama na Ibarskoj magistrali.

Čitaoče, nemoj komentarisati koliko sam zaradio i nemoj komentarisati Ibarsku magistralu, jer ako nisi slušao Boru Spužića Kvaku i Tomu Zdravkovića u autentičnom ambijentu, ne diskutuj. (A o tome će uskoro biti poseban članak)

Tek, dokazao sam, kao dvadesetogodišnjak, kako prava predstava može svaku salu da napuni i prepuni.

A samo četrdesetak godina kasnije… (već sam u dobu kada smanjujem godine)… Ponovo Klejbezable.

Klejbezable danas

Većina glumaca na sceni nije bila rođena kada su se klejbezablama sladili oni koji su razlikovali tursku baklavu od grčke, a ovu, opet, od egipatske…

Program vodi Darko Purić. Odličan. Čak više nego odličan…

Čitaoče, gotovo je sa onim sentimentalno – anegdotskim početkom, počinjem da pišem o predstavi, o onom konkretno danas, a tu nema milosti. Nemam milosti za one koji su na sceni, jer ne izlazi se na scenu, kao u tuđu cvetnu baštu da se nabere buket za voljenu osobu…

A Darko Purić, reći ću bez ikakvog razmišljanja, bolji, sugestivniji,.. otmen i opor, ciničan i … i… i…  na sceni… Bolji od predhodnika, genijalnog Milana D. Vukotića. Milana je Bog suviše rano pozvao sebi, da osmišljava klejbezable po rajskim vrtovima. Imamo danas Darka.

Rećiću samo da ovo nije režija M. Vukotića. Ne umanjujem njegovu ideju, rad, uspehe… Klejbezable su brend ovog grada. Dovoljna je ova zadnja rečenica, da ne ponavljam o gostovanjima, nagradama, publici… Sve se to može pročitati… negde,… čak i na internetu.

Hteo sam da pišem o ljudima koji danas igraju tu predstavu. Poslah mejl na adresu naznačenu na sajtu Teatra Levo. Dobijam odgovor kako adresa nije u funkciji. Pošaljem (redakcijski) mejl na adresu sekretarijata KUD Lola, ne dobih odgovor… A tražio sam samo fotografije sa aktuelne predstave i nešto o glumcima. Mislite da nisu za to da o „njima“ neko piše… Neko sa najboljim namerama…

Ponoviću ovde svoj stav koji sam Vukotiću izneo pre četiri decenije. Velika je greška što Tetar Levo nije odvojen od KUD Lola… Uvek će biti tretiran kao obična dramska sekcija, a akcenat će biti na folkloru, jer tu su turneje po inostranstvu, to je ono što otvara sportska takmičenja, prati političare prilikom presecanja vrpci… On me nije čuo, ili me nije razumeo, a danas su već neka druga vremena… Uostalom, što bih objašnjavao političarima i upravama, postavljenim od strane prvih, ako se može pozorišnom predstavom napuniti sala od 600 mesta… Pokaži sebi da si sposoban. Napuni, uzmi novac i idi dve nedelje na slatko lečenje….

U večerašnjoj predtsavi je bilo 13 glumaca i bar 230 kostima, i koliko su glumci menjali karaktere, otrčavši samo oko crnog paravana, promenivši za desetak sekundi garderobu, toliko su kostimi bili u funkciji cele priče, dopunjujući je, pretvarajući sve u grotesku prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Svi su za pohvalu: Danica Miljanović, Anđela Đečević, Ana Mladenović, Mina Jovanović, Ana Radoman, Anika Lehki, Milan Pjević, Mladen Tišma Nebojša Radivojević, Aleksandar Predić, Borislav Janković, Miloš Veličković i Dušan Đorđević.

Želeo sam u ovaj tekst da ubacim fotografije sa predstave, a ispod da navedem imena onih koji su na njoj, da dočaram minjonsko šerenilo Klejbezabli, koje je davno osmislio veliki pozorišni poslastičar Milan D. Vukotić… Nisam znao kome da uputim molbu. Internetska vrata na koja sam „kucao“ nisu se otvarala. Možda ću znati kada prođe još četrdesetak godina….

Kao što se da zaključiti, celu predstavu je zaokružio i davao joj i tempo i šarm i neposrednost, Darko Purić. A priče, jer Klejbezable su, kao što rekoh na početku, skečevi, trenutno su raznolike. Opšti utisak je da za razumevanje predstave treba jedno veoma solidno srednjoškolsko obrazovanje. U vreme tvorca predstave, podrazumevala se takva publika, ali danas, mnogi ne znaju šta je napisao Šantić, šta Laza Kostić, čak ne znaju ni Branka Radičevića… Da ne nabrajam… Reći će neko, iako ne znaju šta se parafrazira, smešno je…

A opet…. nešto nije smešno… Pomalo je bajato, čak i buđavo… Izgubila se aktuelnost… Danas ne može da se preživi prodajući bozu…

Na drugoj strani, fascinantna energija u glumcima… Niko sebe ne ističe, gurajući se u prvi plan, a da to scenarijski i režijski nije predviđeno. Oni su jedan tim. Veoma uigran tim koji će uvek da dobija… Dobija, čak i kada nema konkurenciju, jer Klejbezable su autentičnost ovog grada. Kao što rekoh brend.

U vreme one gore anegdotske priče, kada nije bilo ni pomisli o mobilnim telefonima i internetu, diskutujući o teatru, divili smo se podacima Pikolo teatra iz Milana, koji je dve decenije igrao „Mišolovku“, krimi dramu Agate Kristi. A samo su jednu predstavu imali na repertoaru, „Mišolovku“. Beograd ima Klejbezable. Predstavu koja će nadživeti mnogo toga…

U vremenu smo kada propadaju vrednosti, jer ih ne cenimo. Sapliću se čak ni oni koji žele i dobrovoljno i bez ikakve naknade, da skrenu pažnju javnosti na ono što je kvalitet ove sredine.

Da li će umeti oni koji su nasledili Teatar Levo i Klejbezable da to spasu od umiranja. Počinjem da sumnjam, jer vidim kako odumire. Projektovanje tema i ideja u sadašnje vreme. Menadžment koji zna kakav dragulj ima u rukama i kako ga treba okrenuti prema suncu da bi snop svetlosti bacio publici u oči. Pomoć nekog ko ume da oslušne istu tu publiku kako diše, a sa druge strane glumcima je sjaj u očima isti. Kao onaj od pre 40 godina.

Da ne ulazim u analizu. Ona linija, spomenuta na početku postoji i dalje, samo što nas je sada mnogo više sa ove strane, a oni sa druge su beskrupulozniji.

Život se nastavlja.

Idite na sledeću predstavu Klejbezabli.
                                   David Naum

Tekst je objavio Internet magazin
pravoumetu.com

02. 10. 2020.

Solistički koncert, Mirjana Matić Nedeljković, operska pevačica, Milan Nedeljković dirigent, Dom vojske - David Naum

 


Solistički koncert Mirjane Matić

 

To je moj naziv dešavanja. Pošto uvek imam svoj stav pišući impresije, ne želim da čitaocu uskratim objašnjenje. Zapravo to je koncert Mirjane Nedeljković. Spreman sam da na drugom mestu  uđem u diskusiju da li umetnik (pogotovo ženskog pola) treba da menja prezime u toku karijere. U dokumentima, naravno, može, ali pred publikom…, ili je kod srba u braku promena prezimena pod obavezno, iako matičar pita šta pita…

Elem, Mirjanu Matić sam slušao kada je bila studentkinja i ne samo slušao, već i najpozitivnije pisao o njoj, pa je za očekivanje da njen, tvrdim, solistički koncert propratim se pisanom impresijom.

“Veče vokalno.instrumentalne umetničke muzike”, glasi naziv programa, koji su nam podelili posle 20 časova (o vremenu će biti još reči)… Već viđeno u Domu Vojske. Vojska, čak i kada je muzika u pitanju, ne odustaje od faktora iznenađenja. Program dele publici koja je već zauzela mesta. Valjda je opasno da isfotokopiraju onoliko listova A 4 formata koliko ima sedišta, jer ne bi znali šta će sa nepodeljenim…. A večeras je, uslovima prilagođena sala, bila skoro ispunjena do poslednjeg mesta.

U pet minuta posle osam Ansambla Ministarstva odbrane “Stanislav Binički” (zvaničan naziv), nema… Već viđeno… oni vole da kasne, pa i tome sam pisao…

Ali nikada ne prelaze onih akademskih 15 minuta, pa ne osećaju potrebu za izvinjenjem. A za mene iznenađenje. Od 13 kompozicija, koje su bile na programu, 5 je od Čajkovskog. Ne raspravljam o ukusima, pa nemojte ni vi komentarisati moj stav da mi je duhovna metrika kod Čajkovskog identična kao književna kod

Čehova, pa je rusima u sledećm veku ostalo suicidno nadahnuće u obliku dva izma. Komunizma i alkoholizma.

Mirjana Matić je, zasigurno, jedan od najboljih soprano, ne samo svoje generacije, nego i mnogo šire. Što reče jedan moj, u svetu muzike veoma uticajan prijatelj, trebalo bi je čuti u Normi. Idealna je za tu rolu. Možda će tako misliti i novi Direktor opere, jer sadašnjoj direktorici je davno istekao rok trajanja, pa molimo onda Boga da na čelo te institucije dođe neko ko se ne boji mladih soprana. Kada je opera u pitanju primećujete kako se više uzdam u Boga, nego u pamet.

Mirjana Nedeljković je bila više nego dobra. Lično sam prema njoj strožiji nego prema drugima. Čak mi je ona osoba koja uvek sedi pored mene, danas pustila nekoliko Mirjaninih starih snimaka… Kod ovoliko mrzitelja i nemuštih oponenata, sramota je otići i na jedno muzičko dešavanje, a da se ne zna šta je ispred, iza, levo i desno… Jedno od vojnih pravila je da neprijatelj nikada ne spava.

A sa orkestrom je trebao da se nosi dirigent Milan Nedeljković. U mnogim stvarima je uspeo. Bio je po mom ličnom ubeđenju bolji od mnogih koji su se pre njega okušali za istim dirigentskim pultom, iako su ti imali titule univerzitetskih porofesora, istoriji poznata prezimena,… itd.

U Verdijevom “Stornellu” je nad trubama izgubio kontrolu i momci (u vojsci nema deda, zar ne) se razduvaše kao da zovu konjicu Konfederacije na juriš. Groteskno. Ako dirigent pogleda snimak, videće i sam, sem ako ga ne ponese aplauz koji je kompozicija dobila na kraju.

Meni je dirigent dokazao da orkestar može veoma solidno da zvuči, ali sa veoma pažljivo odabranim repertoarom. Sibelijusov “Andante Festivo”, nikako, nikada više,… neka to zaborave, nije to za njih, ili da im se pridruži još dva, tri puta više članova…

Da se vratim na solistkinju. Pevanje je i učila i naučila kod profesora Nikole Kitanovskog. Istovremeno poseduje dar da oseća scenu, da glumački deluje veoma sugestivno. Nekada sam joj zamerao ulazak u estradnost. Večeras mogu da pohvalim jednu prefinjenu odmerenost u arijama i kompozicijama koje je ne samo solidno otpevala, nego i scenski dočarala publici.

Reč publika. Oni koji me redovno čitaju, očekuju da nešto kažem i o publici. Primetno visok broj profesora sa FMU, na drugoj strani veoma malo mladih kolega. Tu mislim na one vikače koji idu sa jednog na drugi nastup pevača mlađe generacije praveći buku, začinjenu sopranskom vikom. A od kolega koji rade u operi, od onih koji odlučuju u operi, od onih koji pripremaju budući repertoar… Da to ne prokomentarišem. Dovoljno što sam započeo misao…

Sramota je da o ovakvom dešavanju bude obajavljena samo štura agencijska vest. Da, videh i jednu Gospođu u gledalištu. Ipak meni ništa ne promakne. Gospođu koja je pre par godina za jednog soprana u “Balu pod maskama” napisal kako je čula Mariju Kalas… Ostale izraze i rečenice neću citirati, jer Gospođama, pogotovo u godinama, je sramota da se čovek smeje… ako počnem da citiram “bisere”, prvi ću se ja smejati… Elem, ta “Marija” se više nikada nije pojavila ni na jednoj sceni… Prokomentarisao sam bezobrazno: Ureče je baba!… a večeras me uteši osoba koja uvek sedi pored mene: “Možda onda nije imala aparat za sluh, a večeras je valjda ponela!”

Što reče jedna rukovoditeljica opere (u intervjuu): “Opera nije ništa strašno!”… Valjda je mislila kako se ljudi plaše opere, iako ona nije ni po pevanju, ni po pojavi, a ni kao rukovodilac ništa značajno u umetnosti koja se naziva operom.

Opera je veoma zabavna stvar, kao i sve oko onoga što se dešava na sceni.

Hvala Mirjani, ovaj operski prvi oktobar 2020. neka se pamti po njoj.


O istoj temi, ali iz drugog ugla:

https://lauraimuzika.blogspot.com/2020/10/solisticki-koncert-mirjana-matic.html



09. 09. 2020.

Carmen - KARMEN Jedna tragedija Nataša Rašić, Stevan Karanac, Katarina Radovanović, Ana Grigorović, Stefan Zekić, Ivana Ivić, Vuk Zekić Rossi fest Bell Opera

 


Čitaoče, posle šestomesečnog operskog nedešavanja, u Beogradu se dogodilo nešto, ne samo vredno pažnje, već i nešto što ne samo treba zapamtiti, već i zapisati, nadajući se kako će to da bude umetnička prekretnica u scensko muzičkim dešavanjima.

Svakako ne računam ono sramno gađanje krompirima i karfiolom na Dorćolskoj pijaci (od čega su mnogi nedeljama prali i ruke i obraz) i grotesknu papazjaniju džez – balet – operske arije, sa balkona i terasice Narodnog pozorišta, dok između stotinki slučajnih posmatrača i učesnika, promiču trolejbusi.

Uostalom u svojoj zaslepljenosti, glava (ili glavudža) ne vidi kako joj je rok upotrebe istekao. I od povratka na ono predhodno Ništa može samo da spase ljubav sa Gradskim političkim strukturama, ali o tome kada dođe vreme… Uostalom, ne proveravajta šta znam i šta mi se priviđa.

Upoređivanja radi Opera a la Sofija je do 20. jula (kada su otišli na godišnji odmor) nastupala) 21 put van svoje zgrade, kako preporučuju epidemiološki stručnjaci… Što se tiče Beograda, znate…  Čitaoče, ne proveravaj moje navode, ne budi među onih 50 opsesivno kompulsivnih, koji u svojoj umetničkoj jalovosti (koju ne štedim, javno) kopaju i prekopavaju sve oko mene, ne bi li našli grešku.

Da se vratimo na Dorćol. Dorćol Platz, Bell Opera, Rossi fest. Karmen. Ali ne Žorža Bizea, kako je pisalo u najavi i u programu. Zna se ko je uradio adaptaciju, koja se igra na scenama u svetu. Organizator neka se potrudi i napiše ispravno, lično sam i previse skup kao učitelj i nikome ne preporučujem sebe.

U startu, kao deo zainteresovane javnosti, a potom deo publike, ništa ne znam o Bell Operi… Zar mislite da ih nisam tražio čak i u Registru Agencije za privredne subjekte… nema ih… Želeo sam da pohvalim rukovodioca, da mu napišem jednom, ili dva puta ime i prezime… Znate, skromnost veoma lako pređe u bezobrazluk… U programu nema ni reči o NOVOM (su)organizatoru, a ovo mu je, (tako kažu), prvi projekat. Na drugoj strani Stefan Zekić ispred Rossi festa… Prvi na udaru, a koji kupi lovorike, ako ih bude… I ovog puta ih je bilo… Bar što se mene tiče.

Režije se prihvatila Ana Grigorović. Ako niste ranije čuli za nju, poslednji je momenat da zapamtite to ime, ako želite da pratite scenska dešavanja. Veoma efektan početak predstave i podjednako snažan kraj. Pravi izbor reditelja. Vratiću se ponovo na to ime, jer sve koje pomalo dižem u nebesa, čiji rad glorifikujem, nemilosrdno sagledavam i iz drugih uglova.

Čak i u veoma dobrim predstavama, kao što je ova, postoje oni bolni, da ne upotrebim reč sramni elementi. Kostimografiju potpisuje Ivana Ivić, neko ko ima iskustva, ali… Prva na scenu izlazi Mikaela… Plava haljina sa belim “tufnama”, žipon (koji negde prelazi rub suknje 2 a negde 6 centimetara), visoke potpetice, tanak zlatni kaiš oko struka, torbica koja se nosi na ramenu. Zanemarivši ovo zadnje, eto slike iz modnih žurnala pedesetih godina prošlog veka… Na drugoj strani Karmen, prvo u beloj kombinezon haljini, naravno poluprovidnoj, da se vide crne gaćice… Da bi u zadnjoj sceni glavna junakinja bila u potpuno providnoj haljini ispod čega ima crni bodi…. Ovo zadnje je daleko od Renoarovih kupačica… A vojnici, maskirne uniforme, Don Žoze čak ima i “vijetnamku”, naravno kao i pantalone, tri broja veće… Jer Gospodina Karanca kostimografi uvek oblače u kostime tri broja veće… Valjda mogu da svedočim o tome, slušao sam ga i gledao u svim predstavama na našim scenama, osim u “Bomemima”, a o tome postoje fotografije koje potvrđuju ove moje navode. Lilas Pastja i Garsija su u dizelaškom stilu oblačenja… trenerke na golo telo, itd. itd…

Lično se zalažem za apsolutnu slobodu umetničkog izražavanja i da ne iznosim svoje estetske pricipe, ali moram da konstatujem, kostimografkinja je zaboravila da je Mikaela devojka sa sela (tako piše u libretu)… Ako je već htela da od nje napravi “seosku faćkalicu” (što nije u skladu sa libretom) koja je sav ušteđeni novac potrošila u prvom butiku, obukavši se sa namerom da “zbari” vojnika, onda glumom to treba prikazati na sasvim drugi način. Drugi način ne samo za to već i za Don Žozea, za tako obučene “tipove” u srpskom jeziku imaju dva stara (zaboravljena izraza) aljkoš i adrapovac. Profesionalni vojnici su nalickani tipovi i žene “padaju” na uniforme, a ne na mekoću i poetičnost njihovog “srca”. To kostimografkinja, ili ne zna, ili je zaboravila, ali još nije kasno da shvati kako se može pojaviti neko ko će da izanalizira ono za šta je uzela novac i za šta očekuje aplauz…

A aplauz je bio veoma diskutabilan u ovoj Karmen. Tvrdim kako na ovim prostorima niko  nije o operi Karmen pisao više od mene. A ovog puta se desio presedan. Posle “Habanere” nije bilo aplauza. Propade i kombinezon i crne gaćice… Pa takve mlade ciganke samo istrčavaju iz kuće da provere da li onih pet starijih braće i sestara čuvaju najmlađe dete, vraćajući se brzo u topli krevet, gde je čeka novopečeni muž.

Karmen koja za Habaneru ne dobije aplauz, trebalo bi da se pokloni i ode momentalno kući. Mislim da sam time i previše rekao o pevanju Nataše Rašić. Onaj ko pomisli kako sam nemilosrdan, neka se prvo zapita jesam li u pravu sa svojim stavom… Jer Karmen je kao roman “Ljubavna priča” Ericha Segala… Prozaično, jeftino, ali akteri od toga naprave vino za opijanje… I popularnost je neizmerna.

Stevan Karanac. Uz sve nedaće koje mu je učinio kostimograf, reditelj mu je omogućavao u glumi mnogo više nego što je postigao… Nasuprot tome, pevanje je više nego korektno. Ogroman napredak kod mladog Gospodina. Stevan Karanac postaje tenor zbog koga, kada je je na sceni, ne osećam strah da će da popusti, ili pak “pukne”, kao mnoge njegove starije kolege. Može da bude zadovoljan tehnikom, strekao  je i vlada svojom operskom rolom, ali tu treba ukrasa, emocija, glume… Za ljubavnike i heroje, a tenori su na sceni ljubavnici i heroji, treba onoga što se zove lucidnost… Nadajmo se da če napredovati. Ja mu to iskreno želim.

Eskamiljo, Vuk Zekić. Kudio sam ga, hvalio sam ga… Zapravo razočaravao me je i oduševljavao … Ovog puta je ono drugo. Ja to nazivam “kultivisao glas”… Kada Gospodin Zekić nije preglasan, onda je veoma dobar… Da se u predstavi sa Dorćol Platza čuo do Trga Republike, ne bi valjalo, a kapacitet mu je da može… Zato je za pohvalu… Režija i koreografija su mu omogućili iskorak iz stereotipa toreadora, što je maksimalno iskoristio.

Da ne zaobiđem Pavla Žarkova u roli  Zunige, Nemanju Stamatovića (Lilas Pastja) i Đorđa Živadinovića Grgura (Garsija)… Tu je Tamara Pjević od instrumentalnih deonica napravila upečatljive koreografske priče, koje su gledaocima pojasnila međusobne odnose glavnih junaka.

Da ne pomisliš, čitaoče, kako sam Katarinu Radovanović samo posmatrao. Mladu pevačicu sam slušao, ne mali broj puta i tokom školovanja, tako da sam mnogo više od drugih upoznat sa njenim umetničkim napredovanjem. U ovoj predstavi je sve otpevala… to je ono što se traži tokom školovanja… Valjda će shvatiti kako ne peva pred profesorima, nego pred publikom, a publika doživljava pevača kao lik koji ima emocije i koje mora da iskaže i pokretom i mimikom… Davno je bio izraz; Pokloni se i počni… Za neke aktere ove predstave treba da važi pravilo: Opusti se i kreni…

Tako dobismo ne samo predstavu, prvu posle dugo vremena, prvu u novoj sezoni… Dobismo predstavu, za koju ću da tvrdim kako je nastavak “Krunisanja Popeje” od Monteverdija… Takođe u produkciji Rossi festa… Već je trasiran put novog (savremenog) pristupa operskoj umetnosti u Beogradu u Srbiji. Oni koji su za tako nešto će biti i sutra i prekosutra u manjini… A tome svesrdno pomogoše Dunja Kostić, u svojstvu scenografa, jer, takoreći, sa par stolova i nekoliko stolica pred praznim zidom veoma dobro dočara potrebnu atmosferu, a sa druge strane Tamara Pjević se razmahnula do maksimuma. Bravo!

Zak kraj sam ostavio sagledavanje orkestra. 15 članova operskog ansambla, pod dirigenstkom palicom već spominjanog Stefana Zekića,  najprofesionalnije je uradio svoj posao. Dokaz da mogu, ali u onoj operskoj “rupi” zvuče drugačije. Tamo se svira za platu, ovde za honorar. Tamo  njima rukovode oni koji ne zaslužuju da se pruži maksimum. Razumemo se.

Gospodin Zekić je sa orkestrom proizveo, ne samo dobar zvuk, već je uspeo da isprati pevače, iako nije bio u njihovom vidokrugu, (takva je koncepcija, za publiku, veoma prijatne sale).

Malo i o publici. U jednoj reči (iako ne umem ukratko da se izrazim): Prava!

Bilo je u čak i sopranske vriske na kraju. One studentske, jer neki taj manir karakterističan za javne časove prenose na operska dešavanja. Nikako da odrastu, a sa par nastupa već stekli oholost diva. To što uz pomoć biznis – političkih veza pređu granicu Srbije, može samo njihov ego da zadovolji, jer kada uđu u konkurenciju takmičenja gde ne diriguju domaće mumificirane pojave, shvate koje im je stvarno mesto… Ali folklor provincijalizma se teško napušta.

I da ne ispadne kako sagledavam u vezi Rossi festa samo pozitivne stvari, jedna opaska. Ovoga puta dobronamerna opaska. Sledeći put će biti najbodljikavija kritika.

Svojevremeno sam (tvrdim) napisao najpozitivniji članak o BUNTU. Jednom od festival klasične muzike u Beogradu. Već sledeće godine to je preraslo u privatni (porodični) festival, potpomognut nekolicinom prijatelja sa umetničko – zalazećim karijerama.

Ovo je bio kratak uvod, a konkretno. Kao publika, očekujem da u narednim programima Rossi festa diriguje neko drugi i da režira “neko treći” (dve uzastopne režije odlične Grigorovićke). Ne kažem da mi je lično Zekića i Grigorovićke previše, samo sam za ideju da se drugim mladim ljudima da šansa, možda samo da pored njih budu i ti “neki drugi”. Pratim, pamtim i beležim. Jer, kao što je u ovoj predstavi data šansa da se Nataša Rašić oproba u roli Karmen, Karanac kao Don Žoze, a Katarina Radovanović kao Mikaela, još toliko mladih, a tvrdim veoma dobrih umetnika, čeka svoju šansu.

Ja ih uvek podržavam, na pomalo nemilosrdan način, jer život je takav a umetnost još gora.

Hvala Rossi festu, hvala Bell Operi, hvala Dorćol Platzu.

 

P. S.

Cela predstava se igra ispred jednog kvrgavog i rošavog zida. Rediteljka je zamislila da Don Žoze ubija Karmen. tako što joj glavu udara u taj zid. Zid je ostao kakav je bio i pre ubistva. Karmen je mrtva.

A šta se sve rodilo iz tog čina videćemo u narednim projektima ovih mladih ljudi, jer ovo je, tvrdim, tek početak onoga što na sceni mogu i umeju da kažu.

David Naum


 

O istom tekstu, ali iz drugog ugla:

https://lauraimuzika.blogspot.com/2020/09/carmen-ponovo-radi-bioskop-natasa-rasic.html