28. 09. 2018.

Opera Madlenianum, Beogradska opera, Ruđero Leonkavalo, Pajaci. Nikola Kitanovski, tenor, Branislava Podrumac, sopran, Marko Pantelić, bariton, Vasa Stajkić, Ljubomir Popović, Đorđe Stanković, Yuri Alexsandrov, Vesna-Ćurčić Petrović, Tadija Miletić, Vjeceslav Okunjev, korbač, par stotina paradajiza,… 27. 09. 2018.





















Kuku, lele…!
Od vapaja do molbe.

KUKU
Daleko od toga da smatram sebe nepogrešivim. Naprotiv, svoje greške ne bih mogao da smestim među korice jedne knjige, a to ću jednog dana pokušati da  uradim.. Originalne su. Grešio sam, tamo gde drugi nisu…
Možda su i sinoćne procene greška, pokazaće vreme. Ipak sam ovako doživeo.
Nije, po običaju, prošle noći, bilo moje impresije o operskoj predstavi. Ako se dođe u Zemun, zbog uživanja, greh je ne izaći na obalu Dunava, a u noćnim satima tu je i previše izazova, od dunavskog “Šarana,” do novootkrivenog vina “Tri Morave.” Ne sećam se da je neko pisao i pevao o tri Morave,… istovremeno… A sve to još i u vinu.
Trebalo je okrepljenje nakon “Pajaca”… A Pajaci (Premijerna obnova, bar tako piše u programu)  u Madlenianumu. Tu se oglasio ovogodišnji gong početka nove operske sezone.
Ne volim da propustim pevanje Nikole Kitanovskog. I previše je retko pred beogradskom publikom. Ljubomira Popovića isto tako sa oduševljenjem pratim, jer je uvek nov i opčinjavajući u komičnim rolama, a hteo sam da čujem i Branislavu Podrumac u roli Nede, fatalne žene i zavodnice.
A od svega, suma sumarum, jedno veliko ništa. Režiju potpisuje Yuri Alexandrov, a obnavljaju Vesna-Ćurčić Petrović, Tadija Miletić… Ne bih ništa mogao da kažem o režiji u ovakvom prostoru, sa kostimima koji gledaoca uvlače u apsurd. Nije mi samo jasno mlaćenje korbačem u prvom delu predstave. Ko god se dohvatio korbača, mlatio je besomučno oko sebe… Mislio sam da će mu se značaj dati do same završne scene, ali u pauzi nestade taj rabljeni rekvizit.
Već spomenuh kostime. Imali smo Nedu u crnoj haljini (do kolena), golih ramena,… švrćkala se u “bosa,” u hulahopu.. Na sve to crvena podvezica. Čak je i svukla tu haljinu pokazujući kombinezon,… crni do kolena… Da li iko mlađi od četrdeset i kusur godina zna kako izgleda ženski kombinezon i čemu je služio??? Neki soc-ruski ostatak iz davnašnjih magacina za političare. Gde to iskopa Vjeceslav Okunjev?
U koju deceniju da smestim dešavanje, kada su među scenskim rekvizitima elektronska kamera, mobilni telefon, mačeta,.. ???
A “seljaci i seljanke” koji prisustvuju komediji del arte obučeni u …smoking, bele nakarnerisane košulje, bele leptir mašne, duge haljine bez naramenica… Uniformisani… Uniformisani kao njihovi vršnjaci koji na poslednjim (zatvorenim za javnost), novogodišnjim balovima u Beču i Londonu traže “srodnu dušu” iz aristokratskih krugova, kojima i sami pripadaju.
Niste čuli za te balove?
E, ovi su takvi… Ili pak liče na neku trupu srednjškolaca koja je pozajmila kostime iz memljivog skladišta propale konfekcijske kuće…
Još kada se takvima (nobl publici) da paradajiz u ruke, da gađaju mučne putujuće glumce… Balska haljina, a paradajiz u ruci… Pa u Beogradu je sve moguće… Čuli ste za onu priču GSP i La divina???
A na sve to se nakalemi činjenica da je hor bio iz sazvučja soprančića, tankih tenora i nečujnih baritona i basova… Zaključuje se da je sve bilo na svom mestu… na mestu operske predstave nekog koledža sa “srenjeg Zapada…” iz vremena “Priče sa zapadne strane”.
Kostimograf je pak protagonistima predstave u predstavi obezbedio takve raskošne kostime dostojne vrhunskog pozorišta, a ne neke poluamaterske lakrdijaške trupe la commedia dell' arte.
Kod nas su i scenografi i kostimografi zaštićena “vrsta,” jer na to se niko ne osvrće već decenijama… ali da se vratim na glavno dešavanje… Naracija, koja je pratila predstavu, očajna, nečujna… bilo da dolazi iz ozvučenja, bilo da je izgovaraju dve devojke. Pre nego što počnem o onim lepim stvarima, da spomenem i osvetljenje. Očigledno su saradnici i poverenici Gospođe Madlene Cepter više novca utrošili na samo jedan stepenik u predivnom holu, nego na tehnički kvalitet osvetljenja scene. Tačno, za glamur su bitnije mermerne ploče, a glamura je sinoć bilo mnogo više nego i na jednoj premijeri u državnoj nam operi, ali loše scensko osvetljenje će (bar kod mene) umanjiti utisak i najbolje predstave.
Premijera i otvaranje ovogodišnje operske sezone u Beogradu, a u Sali desetine slobodnih sedišta. Minus za menadžemnt… Kamuflirajte to osobljem, ako već ne umete da se snađete, a ne umete… Ne umete! Loše se osećam, premijera, a sedišta do mene, iza mene,.. prazna…
Oni koji me čitaju, već znaju kako sam nemilosrdan u brojevima, iako nisam ljubitelj unošenja matematike u život.
Ako se oduzme jedna trećina ulaznica koje su podeljene prijateljima kuće, ako se predpostavi da su došli rođaci i prijatlje učesnika, ostaje da je “običnih” posetilaca bilo manje od jedne trećine… Ne zaboravimo prazna sedišta.
Tužno je takvo zaključivanje i baca još malo tame i na onako mračnu predstavu.
Lepo je za publiku, a još lepše za učesnike ako pored dojučerašnjeg profesora peva njegov student. Ali ni to nije bilo dovoljno da Nikola Kitanovski u vrtlog tuge Kania uvuče publiku, niti da Ljubomir Popović sa Bepom omađija sve prisutne. Spominjana  Branislava Podrumac je bila bez erotskog naboja u glasu, stasu, kretnjama… I “pogibe na kraju,” iako ništa nije prikazala da bi je doživeli za femme fatale.
U ukupnoj beskrvnosti teško je nešto očekivati od  Marka Pantelića i Vase Stajkića. Pa šta je tu mogao da uradi dirigent Đorđe Stanković? Neosporan je njegov trud, ali orkestar, na nivou već opisanog hora, dirigentu veže ruke, iako ih je Stanković, u svom maniru, dizao visoko iznad glave. Poželimo samo ove protagoniste u drugoj situaciji.
Moj manir je da o istoj predstavi pišem više puta… Jer predstava ima svoj život, čak i ako se akteri ne menjaju… Drugačije se igra, drugačije se doživljava… Ove Pajace neću više nikada da pogledam, a još manje da čujem… Vreme će pokazati da li je moja tvrdnja tačna, a ona glasi: Predstava bez budućnosti!

LELE
Nekada poželim da grešim, ali  to mi se i degodi…
Priznajem još jednu grešku. Moje procene da nam na čelo Operske Kuće dolazi političar (mogli ste da predpostavite kako iza toga dolazi i ono KA) su bile pogrešne. Zapravo grešio sam u imenu osobe. Tačno, pametni bi se na mom mestu izvukli, jer nigde nisam napisao čak ni inicijale, ali mislio sam uvek i konkretno na jednu politički veoma moćnu osobu.
Greška, mislio sam kako je ta osoba potegla broj telefona koji nosi sa sobom, a što je nagoveštavala u intervjuima, napominjući da to nije uradila kada je bila odbijena po drugi put da bude profesor. Sama činjenica da neko ima takvu atomsko-nuklearnu moć, kojom mogu da se otvore svaka vrata, pa i ona stogodišnja, Univerzitetska  me i zabrinjava i plaši, jer šta sa tom silom može da se uradi nekom slikaru, piscu, pevaču,… Ili pak nekom ko piše svoje impresije o seksu, ženama, operi…
Elem, nije strašno što sam pogrešio, ma nije mi to ni prvi, ni poslednji put… Ne bojim se svojih grešaka, strah me je od onog što nisam pogodio, a to može da bude mnogo  pogubnije i od mojih najcrnjih slutnji.
Zar mislite kako i od onog što karakterišem za crno, ima gore?
Ima!... Ima, ima!
Po svoj prilici novi Direktor opere neće biti Gospođa Jadranka Jovanović.  Ja  sam tako mislio. I valjda po Ustavu jedne civilizovane zemlje imam pravo da mislim. Pogrešno! Pa, greške su samo moje!
Rećiću vam nakon višegodišnjeg razmišljanja. Nema ništa gore od seksualno zagorelog muškarca i neostvarene “umetnice”. Dođe li takav neko na čelo neke ustanove, bilo koje vrste, počinje ona što zovemo: Jebačina! A ako se udruži takav muškarac i takva žena, onda već prelazi u ono što je na višem nivou, a zove se: Jebačina u tri čina!
Dozvolite mi… Ipak sam nakon pedeset godina, osim jednog  smešnog pokušaja, prvi mali autor ne tako male knjige pod nazivom: Seksualni bonton.
Pripadam onoj kategoriji ljudi koji kada nešto rade, rade to sa nadahnućem, inspirisanošću, potpuno se unoseći… A ako već moram nešto da trpim, onda imam samo jednu molbu: Radite mi to po bontonu!
Povežete li ova dva zadnja pasusa dobićete ono što želim da kažem.
Jadranka Jovanović nema razloga da ne bude ispunjena pozitivnostima. Od uspešnosti, do fizičke lepote… Ona je diva, od scene do ulice… Možda malo više diva, sa sa udvostručenim brojem treptanja, ali divama je sve dozvoljeno… Trenutno je ne služi glas. I sigurno je više nikada neće služiti glas. Ali jednom diva, uvek diva… Tu vam je još rigoroznije i okamenjenije ono: Dama se ne postaje, dama se rađa.
Znajte, svetom vladaju tri S. Ne SSSR… Ne ni tri S sa štita srpskog grba, kome je jedno ocilo otpalo… Uprkos našoj (srpskoj) ameboidnoj nebesnosti..
Sport, Star i Seks… Sport opčinjava čovečastvo… Star (ovi) nam dikritiraju pravila života, a u Seksu bežimo u zagrljaj, a uvek nas sustiže ono od čega bežimo. Jer Seks je ona alhemičarska zmija Uroboros, koja u kružnici sama sebi grize rep.
Uvren sam kako neće biti po bontonu. Bar to… I uvek, bar samo to!
Zato molim Gospođu J. J. da okrene broj telefona koji poseduje. Neka izgovori bilo koje ime osobe koja nije muškarac koji je seksualno pregladneo i  “umetnice”, koja se nije ostvarila.
Ili već da počnem da pišem knjigu: “Kako istrpeti silovanje, ” sa podnaslovom: “Kako se osloboditi posttraumatičnih problema?”
Sigurno sam intimno priželjkivao da Gđa. Jovanović  postane Direktor. Bar bi mogli pred svetom da se pohvalimo da imamo lepog direktora, a poseduje i jednu veoma bitnu osobinu, uz sve druge pozitivnosti. Ona nikada ne ističe svoju pamet. A za organizaciju umetnosti, za kreiranje kulture, za vođenje institucija njapogubniji su oni koji sve znaju, koji su više nego pametni, prepametni.
Sada se nadam njenom potezu…
Sem!
Sem ako se sa druge strane ne začuje glas: Već je određeno ko će to da radi.
Nakon vapaja, koji ne čuje onaj ko treba da čuje, uvek ide molba: Molim vas, radite mi to po bontonu.
Pitanje (ne za odgovor, nego za razmišljanje)! Zar bi nešto falilo da Nikola Kitanovski postane Direktor Opere. I onako, kao tenor, ne može da dođe na red za pojavljivanje na toj sceni, od prevelikog broja “kvalitetnih” tenora. Tačno, pisao sam desetak puta (do sada) o radu Kitanovskog. Ali, ja gospodina lično ne poznajem… Zar moram da poznajem nekoga da bih uživao i napisao svoje utiske o njegovom profesorskom i pevačkom radu?
Postoje li oni koji više obećavaju na tom mestu od (recimo) Nikole Mijailovića, ili Ivana Tomaševa,… Da se zadržim samo na dokazanim pevačima…  I da ne nabrajam… Žene izostavljam… Veoma često sam subjektivan prema njima kada navodim vrline… Priznajem!
Elem… Trenutni glasnogovnici, koji nikada neće ni pokušati da demantuju neki moj navod, reći će (iza mojih leđa, u pranju prljavštine sa sebe)  kako Direktor mora da bude osoba iz ansambla opere (Tomašev je iz ansambla),. Jer… jer NAVODNO… Navodno,…  zabranjeno je primanje novih radnika,… bla, bla…, … LAŽ!.. Na samo par stotina metara od Opere, u jednu instituciju kulture je došao (ovog meseca)  “kadar iz ministarstva” za zamenika direktora, iako tu već figuriraju dva zamenika. LAŽ (demagoška) je samo opravdanje!
Zato nikada niko nije pokušao da javno demantuje hiljade javno izrečenih  mojih navoda!!!
Drugo LELE je što sam pored, mislim skromnog znanja, juče, sa oproštenjem,  popušio!
Ponovo sam verovao sajtu “Narodnog”… Čim nekome oprostim nepismenost, sapletem se o laž istog…
Piše: “Biletarnica Narodnog pozorišta počinje s radom u utorak… blagajna je privremeno izmeštena pored ulaza na scenu “Raša Plaović” Francuska 3”
Em nepismeno, em LAŽ.. Ali ako je “Politika” ona lažljiva Politika mogla da, u izveštaju sa “Opere na void,” piše kako “spektakl gledaju ljudi sprozorasvrata,… itd, itd, itd.,” zašto ne bi i ljudi iz marketinga kuburili sa predlozima. U prošlom pisanju (Opera na vodi)  sam pokazao da ne znaju ni prideve, a i padeži  su im loša strana…
I vi ćete da, sa oproštenjem, popušite ako odete da kupite ulaznice za Veliku scenu… One se u Francuskoj 3 ne prodaju, ali to nigde ne piše… Ne gine vam ono… s' oproštenjem.
Proučio sam pušenje… Pa moja nova knjiga se zove TRAVA… Eto je uskoro…
A za ove i buduće… Imam samo jednu molbu!
Ako već mora,… ako već ne može drugačije,.. ako je to naša sudbina,… Radite to po bontonu! Molim vas, radite TO i meni i drugima po bontonu!!!



O istoj predstavi, ali iz drugog ugla:


 .

23. 09. 2018.

53. Mokranjčevi dani 2018. Negotin, Dom kulture, Karl Orf, Karmina Burana, Bojan Suđić, Vlatko Stefanovski, Đoko Maksimovski, Dino Milosavljević, Aleksandra Jovanović, Dragutin Matić, Aleksandar Tolomir, Aleksandra Paladin, Aja Jung.


















Pobegoh od početka, birao sredinu, sustuže me kraj!

Naravno, spadam u one koji se drže svojih obećanja. Evo me ponovo u Negotinu. Mokranjčevi dani. Pedeset treći po redu. U predhodno pisanim utiscima sam poželeo da Negotin postane srpski Strazbur. Sada bolje vidim, malo mu treba do toga, ali teško će se to postići.
Naravno da sam izbegao otvaranje. Već sam pisao, ne volim otvaranja bilo čega gde su glavni sekretari, još državni. Ne podnosim besede koje se čitaju “sa lista”. Jer to nisu beside. Prošle godine je čitao besedu Dejan Savić… Moj komentar je bio kratak: Ne idem na koncerte gde su dirigenti filozofi.
Ove godine ta čast je pripala bivšoj balerini Aji Jung.  Javnosti je najpoznatija po izjavi da je perta generacija ljudi koji žive u istoj kući na beogradskom Dorćolu i da je druga na listi partije čiji nije član. U prvo sam odmah poverovao, u drugo nikada!
Ajina partija je pobedila. A pošto sam odrastao uživajući u umetnosti disidenata, od baletskih igrača, do pisaca,… to ne verujem u umetnost onih koji se bave politikom. A takvih je ne malo na ovim prostorima… “Umetnika koji se bave politikom, a nisu članovi ni jedne partije.” Naravno uvek glasaju za istu partiju.
Kada smo kod besedništva… Da li se organizatori pitaju, može li neko da besedi sa četrdeset, ili pedeset godina???
Da! Podsetiću vas. U Starom Rimu, u Starij Grčkoj da! Ali je tamo prosečan životni vek bio ispod pedeset godina. U to vreme su se studije završavale u dvadesetoj… Itd, itd…
Elem, izbegoh i “Veče srpske solo pesme”… Imao sam razloge… Ne samo što sve više volim u duetu…
Negotin je doživljaj, a kafana “Hajduk Veljko” ima dobro hranu i vino. Domaće. Nema ga u karti pića. Mora da se glasno poželi.
Pre nego što počnem da žalim, red je da nešto izdvojim.
Davno iz vremena  vladavine rock generacije, kojoj i sam pripadam, sećam se intervjua, danas jednog zaboravljenog  muzičkog stručnjaka, koji je poručio mladima bivše YU: “Ne pokušavajte da u muzici kopirate Zapad, imate u Makedoniji ritmove, sa kojima možete da osvojite svet!”
To je sledio Vlatko Stefanovski sa grupom “Leb i sol,” da bi u narednoj, solističkoj karijeri postao i originalan i uspešan. Vlatko je “Sve u jednom.” A u to sve spadaju i Đoko Maksimovski i Dino Milosavljević. Napravio je ono što je, videlo se, od srca želeo. Koncert za pamćenje. Isprogramirano do svakog detalja… I kada se euforično tražio i drugi bis… Umetnici su kompozicijom mirnog tempa, omogućili emocijama ispunjenoj piblici da mirno ode svojim kućama.
Drugi događaj za pamćenje je osmislio i realizovao Bojan Suđić. Carmina burana. Četvrto izvođenje. Čak i onaj televizijski prenos nisam želeo da pratim. Čekao sam Negotin, iako sam znao kako je sala premala, da nema mesta na pozornici za sve učesnike… Ali Negotn ima atmosferu. Već sam pisao, ti ljudi vole muziku, ti ljudi poštuju umetnike. Oni dolaze na koncerte pozitivni, lepo obučeni, oni se raduju, oni uživaju… To su one dodatne stvari koje me ispunjavaju.
Izbor solista je bio pravi. Bariton Dragutin Matić, u svom element. Oni koji znaju kako peva, mogu lako da predpostave kakav je bio. Sopran Aleksandra Jovanović i tenor Aleksandar Tolomir, pravi izbor. Gospođicu Jovanović već godinama slušam na koncertima studenata fakulteta MU u Beogradu. Često, a to mi se i sinoć desilo na “Operi na vodi,” pomislim: Kako bi ovo tek otpevala “Mala Aleksandra.” Za čuđenje je trema koja se kod nje primećivala na koncertu, a koja je bila mnogo uočljivija kod Tolomira.
A Suđić je bio svoj na svome. Dirigovao je spektaklom. On to i ume i može. A kada moć muzike ispuni njega, on to prenese na publiku. Čekam njegov sledeći projekat. Bravo za hor, bravo za orkestar.
Bravo za produkciju Carmine. Uvek sam se zalagao kako predstave bilo koje vrste ne smeju da budu privilegija Beograda, ili Novog Sada. Decenija pričam i pišem kako TV emitovanje ne utiče na posećenost iste (pozorišne, baletske, mizičke) predstave. Pa sam dve nedelje pre gostovanja u Negotinu, Carmina je bila na Prvom program RTSa.
A zar mislite da je moglo da se pronađe prazno sedište u Domu kulture u Negotinu?
Dođosmo do trećeg dela naslova.
Organizator je predvideo da se sa Carminom zatovri smotra. Predvideo je da zadrži publiku u Sali tako što će zamandaliti izlaz iz sale. Predvideo je da stotinak dece, učesnika u programu, ostanu da stoje u Sali, pa bina je premala, naravno… Sve u cilju da oni koji su želeli da čuju Carminu odslušaju i završne reči. Naorčito decu to interesuje.
Možda bi to i uspelo da je Gospođa Aleksandra Paladin izašla (istrčala)  na scenu u vreme izlaska muzičara.. Ali zakasnila je…
Nemam ništa protiv Gospođe Paladin, iako od prošle godine vučem mali strah, jer me je mučila podacima, školskim nabrajanjem, istorijatom evergrin kompozocija… pa je sve to duže trajalo od samog koncerta, za čije vreme je Gospodin Dejan Borisavljević odlazio sa scene vraćao se, odlazio, vraćao se… Možda je čovek imao potrebe za tim, ali kada dirigent ode sa scene, koncert je prekinut… Gospođa Paladin piše uspešno udžbenike… Čestitam, uspešno to radi. I ja pišem udžbenike, ali “ za odrsle”. “Seksualni bonton” je zadnjoj knizi naslov. Zato, što bi se po srpski reklo, “ne dam na sebe”!
Elem, Gospođa Paladin priča i najavljuje; govore, besede, reči, statue, diplome, zahvalnice… A dve trećine publike se tiska, gura i priča, izlazeći preko hola zgrade Doma kulture, jer su široka izlazna vrata zamandaljena. Deca stoje… Blokirali prolaz, blokirali vrata… Ne znaju šta čekaju… Rečeno im da stoje, iako su svi drugi učesnici napustili salu.
Nisam platio ulaznicu za Zatvaranje… A očekivao sam program svih festivalskih dana da ne bude fotokopiran (loše) na listu A 4 formata. To me i previše podseća na javne časove muzičkih škola.
Uostalom, organizatori: Zatvorite festival u holu… I onako su kamermani izašli zajedno sa onih dve trećine publike.
Opšti je utisak, moglo je sa istim novcem drugačije, mogao je da se napravi korak ka Strazburu.
Čak pojedini direktori brojnih muzičkih škola u Srbiji, koje nose ime Mokranjca, ne znaju kada su dani. Zašto se ne organizuju eksurzije srednjškolaca u Negotin? Naravno više nije interesantan ni Prater u Beču, ni Eržebet most u Budimpešti… ide se dalje.
Zašto nema srpskih kompozirtora?
Možda je među njima manjak onih koja su peta generacija koja živi u istoj kući i nisu na listama političkih partija?
Zar studentski kamerni orkestri ne mogu da izvedu kompozicije savremenih srpskih kompozitora??? Bar ovde!
Ako čitalac pomisli u ovom trenutku na reč NOVAC. Kurs dirigenata je za dva dana, sa prenoćištem i kompletnim pansionom koštao 2.000 dinara. Bravo! Podržavam to, ali onda proširite priču.
Zašto ne bi mogli srednjoškolski kamerni orkestri da nastupaju u večernjim časovima, svako veče festivala,  na trgu u Negotinu? Zar ne mogu učenici srednjih škola da se druže, da posećuju jedni druge? Ovde ona gore istaknuta reč novac, ne postoji.
Ideja!
Problem je u ljudima koji su istrošili svoje ideje, a i dalje su tug de su.
A ti nisu sposobni da naprave produkciju  Carmine, koja puni sale i nakon TV prenosa koji je bio samo dve nedelje pre koncerta.
Ovde prekidam nabrajanje, nisam plaćen da učim “neke,” a i da se neko našali i ponudi mi novac, ne bih pristao, jer tvrdim kako ti ne mogu ništa da nauče preko onog što znaju, jer misle kako je to “sve.”
Predpostavljate li kako se u Negotinu nije mogla da se kupi  ni jedna hemijska olovka, na kojoj bi pisalo “Mokranjčevi dani”… Čak i bez ovog broja 53. Valjda misle kako su nama, koji smo došli sa razdaljine od dve stotine kolometara dovoljni program, ulaznice,… za sećanje… Zato su mi u gepeku bili kartoni vina i rakije iz Rajačkih pimnica.
Počinje moja jesenja sezona druženja sa prijateljima. Oko muzike možemo da polemišemo, oko tamjanike nikako.

.
O istoj temi, ali iz drugog ugla:



22. 09. 2018.

Operski gala koncert, Opera na vodi, Beogradska opera, koncert, Vladimir Andrić, Snežana Savičić Sekulić, sopran, Dejan Maksimović, Sofija Pižurica, sopran, Aleksandra Angelov, mezzosopran, Jovan Kolundžija, Janko Sinadinović, Jasmina Trumbetaš Petrović, sopran, Direktor opere, Aleksandar Stamatović, Dušan Plazinić, Miodrag D. Jovanović, Jadranka Jovanović, mecosopran,… dirigent Dejan Savić. Piše David Naum.




















OPERA NA VODI

Trula građa, potopi se lađa…
Mali pijac, mali pijac, potopila Sava...
Moga diku, moga diku, zabolela glava!

Da, večerašnje događanje je najavljeno kao “Opera na vodi.” Ako niste sigurni za definiciju reči opera, pitajte Wikipediju.
Večeras nije bila opera, večeras su izvođene operske arije… Zar naziv: Koncert operskih arija ima mnogo manju težinu od opere… uostalom proćiće ovo kod snobova i prostaka…
A već smo u internet najavi imali nepismeni gaf… Po svoj prilici ista osoba kojoj sam posvetio dosta osvrta zbog neznanja, nepismenosti itd, itd… Ovog puta je "Opera na vodi" trebala da bude “U Sava maloj”… Teško je zaključiti da je Sava mala značilo mahalu pored reke, a da je mala imenica, a ne pridev… Drugi ljubitelji opere su pokušali da objasne ljudima iz marketinga opere šta je ispravno… meni ne prija da se obraćam nekima koji “brišu” i “blokiraju” one koji im ukažu na propuste…
Pročitali ste… “Mali pijac”… Tu je pesmu iz zaborava izvukao komediograf Aleksandar Popović, uvrstivši u svoje komediografsko pevanje i podvriskivanje… Dok su moji vršnjaci čitali “Belu grivu,” ja sam se sladio Acom… Zato sam sada ovakav, nisam pomirljiv…
Elem, dobismo operske pevače van zgrade. Prvi put je opera izašla van zgrade za zadnjih 150 godina, bar tako kažu… I pokazala je svu svoju moć i nemoć…
Ja odavno znam ko jedri, ko drži kormilo, a ko rupe u koritu zapušava…
Da ne dužim.. Imali smo i uvodnu reč… Izvesna Jelica Kovačević… Sinoć sam pobegao od završne reči, iako su u toj Sali držali izlaz zaključan.. pobegao sam kroz hol, zajedno sa dve trećine posetilaca… Pisaću u narednom osvrtu… Ali ovu “uvodnu reč” morao sam da izdržim.
Vladimir Andrić je bio prvi. Možda zato što se preziva na prvo slovo azbuke, kao u školskom dnevniku. Kada se jednog dana bude pisala istorija ovovremenske Opere, biće negde posle Č, ili posle Đ. I večeršnje pevanje ide tome u prilog.
Za njim je sledila Snežana Savičić Sekulić. Nju sam pre tri večeri elegantno izbegao, podredivši je roštilju u zvučnom restoranu “Hajduk Veljko” i negotinskom vinu, ali večeras sam je saslušao. Arija Đilde nije za nju. Nije ni za mnoge druge “prvakinje” ovdašnje nam opere. Nemojte misliti da odmah gledam sve crno. Naprotiv, ima u Beogradu više mladih dama koje izvrsno pevaju Đildu, ili bi mogle da je pevaju. 
Ovom pohlavlom ću možda proizvesti lučenje otrova, jer za opersku lađu važi pravilo da mnoge “prvakinje” za mlade pevačice kažu: Dok sam ja ovde “ona” neće pevati.
Zar te “junakinje” misle da za to ne zna operski Beograd i da će im oprostiti???
Ipak, nisu sijale večeras zvezde, koje je “videla” Jelica Kovačević u svom obraćanju, ali je Dejan Maksimović bio profesionalno upečatljiv sa arijom Vertera iz istoimene opere. Svakako da ta arija nije za ovu vrstu koncerta, na otvorenom, ali… onaj ko se uhvati za Maksimovića, neće potonuti.
Izostao nam je najavljeni Nenad Jakovljević… Govorim o najavi Narodnog Pozorišta. Po prvoj verziji, do koje su mogli da dođu samo oni upoznati sa prilikama na operskoj lađi, pored njega koji je, po svoj prilici predstavljao sindikat, je trebalo da se pojavi i članica Upravnog odbora Ivanka Raković Krstonošić, ali… Dobismo šta smo dobili…
Ponovo je serviran Jovan Kolundžija, ponovo Sen Sans… Dokle? Pa imali smo Kolundžiju na Završnom Gala koncertu… Ili je ovo repriza, ili je ovo sklepano… Šta mislite koliko je bilo proba za večerašnji koncert?
 Najbolje je da nište ne mislite!
Posle hora sledio je Janko Sinadinović… Neprepoznatljiv… Na njemu leptir mašna… uvek sam kritikovao njegov stajling… A ovog puta se spremio za Tiranu. Tamo nastupa u operi Karmen, a bilo ga je letos čak i u Nišu. Konačno da i on vidi neku vajdu od mesta VD Direktora opere. (Vajda je turcizam i označava korist, da ne pomisle ljudi iz marketinga da je u pitanju neka psovka.)
I onako se približava trenutak kada će svoje mesto VD Dirktora morati da prepusti osobi koja politički neumorno radi na tome i ostalim počastima.
Sledila je Jasmina Trumbetaš Petrović sa arijom Toske. Publika je sigurno pamti sa koncerta “La Divina”. U mom nezaboravu će večeras ostati njena haljina, a la “150 litara (zagasito) trule pink boje, prosute na crnca.”
Za njom je toreador pokušao da bude Aleksandar Stamatović. Bize mrtav, Španija daleko, a ja sam se molio Bogu da Nebojša Babić skoči u Novom Sadu u Dunav i gliserski dopliva što pre, spašavajući i Stamatovića i publiku, davljenja.  Gospodine Stamatoviću, ne ljutitite  se  na mene, neću nikada slušati Karmen gde ste Vi onaj grozni toreador. Aplaudiraću radije toreadoru M. Jovanoviću.
A u nastavku je nastupio baš Miodrag D. Jovanović i Dušan Plazinić. Duet iz Don Karlosa. Nisam bio na predstavi kada njih dvojica tumače Don Karslosa i Pozu i neću nikada otići.
I naravno, na kraju Jadranka Jovanović? Mislim kako ne postoji poznavalac opere koji bi pogrešio navodeći zadnjeg učesnika… Ovde bi u kladionicama kvota bila 1. Na uložen dinar, vrate vam dinar. Pata karte.
Naravno, Habanera… Bez leve ruke na struku i desne dignute uvis... Uz to je do sada uvek  išlo i dizanje desne noge... Večeras samo naznake.
I to je to…
Moj zaključak, politički koncert. Tu su dva para Angelov-Jovanović, Pižurica-Plazinić, sindikat izostao, VD Direktor opere pevao, Upravnik pozorišta dirigovao, a šlag gospođa J.J. primadona, sa sve manje glasa, pevačkog, ali sve jača politički, iako ne pripada ni jednoj partiji (po njenim rečima)…. Da ne ulazim u detalje… Pa nisam ja politički komentator?... Ipak se moja zadnja knjiga zove “Seksualni bonton”… J.J. se godišnje pojavi na više "Gala" koncerata, nego predstava. Zapravo, moguće li je išta opersko  "gala" bez J.J. ? I to na kraju!!!
Ovo nam pokazuje da je pojavljivanje Dragane Del Monako u junu, pored J. J.,  na istoj sceni, Zvaršnog Gala koncerta,  bio presedan… Ipak, i dalje Beograd ima samo dve primadone. Njih dve. Možda sve lošije pevaju, ali su na sceni sigurno zanosnije nego ikada, a u životu dame,… bile, ostale,… Novinarsko oslovljavanje drugih pevačica sa “primadona,” naravno uz istu samoumišljenost  mnogobrojnih pevačica  da su to i baš to, može da se baci u vodu.
Na kraju pitanje:
Gde su ovde mladi? Koga ćemo da slušamo za deset godina? Pre par meseci dodeliše čelnici opere značajnu nagradu jednom "mladom pevaču"… Večeras nema mesta istom, istoj… ovo pitam samo ja... za sebe... drugima ne pada na pamet... A znam i odgovor... da bar par hiljada ljudi, koji ovo pročitaju sami uvide bitne činjenice  o lađi i građi sa početka osvrta...
Još će dugo Joce da nam guslaju… Serviraće nam podgrejanog Sen Sansa… A umesto usijanih žica na žicama naših joca, možemo samo da zagrejemo podoj za bebe.
J. K. moraš se sećati onih staraca iz "Moskve". Svirali su operske arije, klasiku... samo se seti i znaćeš moju poruku... A večeras samo par promila posetilaca je znalo imena izvođača, nazive arija... Zašto to nije pisalo na video bimu? Starci iz davnašnje "Moskve" su imali pult okrenut publici... Na njemu listovi sa nazivima kompozicija... Njihova lađa se davno preselila na nebo, ali nije potonula...
Ma i to je bolje od šarene laže.
Imate li i vi osećaj kako ovo razmišljanje nema završnicu?
Osećaj vas ne vatra. Pa ovo je tek početak… Za desetak dana kreće nova operska sezona…
.


O istoj temi, ali iz drugog ugla: