24. 06. 2021.

SENKA DOKTORA JUNGA - Ivana Hadži Popović, pisac, književnik, biografija, Mr. Dr Mila Alečković, Albatros Plus, Kanarainac Virdžonije Vulf, Košmar oko Ničea, Ljubičicr Leonarda Da Vinčija

 



SENKA DOKTORA JUNGA –  Ivana Hadži Popović

 

(Ili borba sa nevidljivim neprijateljem)

 

Konačno reših da prekratim muke. Pa, od meni najbližih sam bar trideset puta opomenut sa rečenicom: „Kada ćeš da pišeš…?“

A ja sam znao kako se radi, baš o senkama. Više nego senka je ta knjiga, jer se usled jednogodišnjeg stajanja na vitrini pored mog uzglavlja, naravno, selila stotinama kilometara. Gde ja, tu i ona… I konačno sa njom da prekratim sve, kako bih se posvetio „Društvenoj fenomenologiji opere“, koju mi ljubazne Sarajlije poslaše još pre par meseci, pa me čekaju po ko zna koji put antologije monodrama Gospodina Radomira Putnika.

Elem, da se vratim u detinjstvo. Bez obzira na Junga, sa kojim sam se nekako u to vreme i sreo, ali ne zbog ličnog i kolektivnog „nesvesnog“, već zbog njegovog izučavanja paranormalnog, ali o tome nekom drugom pričom i u nekim drugim člancima, radovao sam se novom romanesknom sagledavanju.

Iskreno, da sam prvo uzeo knjigu u ruke, nikada je ne bih kupio, greškom sam poželeo da pišem o Ivani Hadži Popović i Jungu, koji me više nego privlači. U međuvremenu je prošlo godinu dana, Gospođa Hadži Popović je dala više intervjua, izanaliziran je i Jung i „šta je pisac hteo da kaže“ i šta je rekao… Pisac, kada tumači svoje delo, postaje pametniji od samog sebe, ali, šta je tu je. Napisano je sve što može da interesuje zabavnu i žutu štampu, ali knjiga, na nesreću, nije primećena od kritike i žirija sa stotinama nagrada naših jezičkih područja, iako to zaslužuje, kao i mnogi drugi radovi autorke, ali uvek postoji splet okolnosti na koje, na nesreću, ne možemo da utičemo.

Možda nisam jedini koji pamti, ali ako znate nekoga da je o tome pisao, javite mi. Radi se o onim „Književnim danima“… Onda kada se u hol škole iznesu sve stolice iz učionica, a okolo bude isto toliko onih koji nemaju gde da sednu, jer škole rade u dve smene. I pred tih 500, ili 800 učenika izađu gosti (na malenoj bini, da ih svi vide i čuju), uvaženi pisci, Desanka Maksimović, Branko Ćopić i ne retko  Toma Kuruzović, čije sam izvođenje „Mala moja iz Bosanke Krupe“ preživeo bar 50 puta. Pošto ti pisci kažu šta imaju da kažu (uvek isto i što je već napisano i naučeno napamet), odabrani učenici postavljaju odabrana pitanja, pred celim auditorijumom.  Nikada nisam bio izrabran da izreknem neko pitanje koje su sugerisale učiteljice. Valjda je već tada otkriveno kako nisam pouzdan i da uvek govorim onako kako lično mislim… A taj umetnički karavan, je možda istog dana išao i u drugu školu, treću, ili bi sutradan krenuo u neki drugi kraj naše domovine.

Treba li da ponovim kako se program ponavljao, i da pisci, a i onaj spomenuti Toma, ništa nisu rekli što već ne piše u čitankama koje smo morali svaki dan da nosimo sa sobom u školu i ne samo to, već da tekstove, pred celim odeljenjem, čitamo. Svi redom.

Potom se Desanki pridružila Mira Alečković…. Mi, mislim na auditorijum koji je malo odrastao, smo je oslovljavali sa „prva pratilja“, a oni koji su brinuli o našem obrazovanju i kulturi objašnjavali su nam kako je i Mira, ne samo veliki pesnik, već i da je od pomoći Desanki Maksimović, koja je u „dobrim“ godinama.  Možda se pitate ko je Mira Alečković, nje nema danas na društvenim mrežama… A onda je bila u svakoj čitanci, obavezna školska lektira, itd, itd… Ona je napisala, tako kažu, čuvenu pesmu „Jugoslavijo“ i „Druže Tito, mi ti se kunemo“… Tako kažu internet izvori, a isti izvori kažu kako su joj najpoznatije pesme: „To idu vekovi“, „Proricali nas da nas neće biti“, „Na Kajmakčalanu“…. Gospođa Alečković je sa veoma imponzantnom društvenom i političkom biografijom… I o tome mogu da se pišu i knjige i snimaju i filmovi i serije… To kažem, naspram onog, da nije uopšte bila pisac tolikog značaja da bude pored Desanke, i u čitankama… Ali nije moje da određujem kome je gde mesto, moje da imam svoj stav… I dozvolite mi da imam svoj stav, koji sam spreman u svakom dijalogu (javnom) da proširim, argumentujem, branim… 

Elem… Danas imamo Milu Alečković. Gospođa koja je sigurno sa pravom dobila i titule Prof. Dr…. Tako se potpisuje i kada piše recenzije romana. Gospođa koja, kažu, ima i svoju emisiju, na nekoj televiziji… Gospođa koja je, baš u vreme kada sam poželeo da pročitam gore navedenu knjigu bila predmet sprdnje na nekim društvenim mrežama, jer je izjavljivala kako „corona ne postoji“… Ako neko čita moje tekstove video je kako zadnjih godinu dana nijedan nisam posvetio toj epidemiji, jer prvenstveno pišem o seksu, ali zato reagujem kada neko nestručno to tumači, a još žešće reagujem, ako počne da me uči.

 

Ne verujem onima koji se razumeju u sve, pa su mi moji ratnički geni rekli “beži ti uz Kolubaru, prema Suvoboru”. Odatle se nabolje brani i život i Srbija… Tu me sustiže knjiga, i gle čuda, izdavač „Albatros Plus“  ne samo da je ispred teksta knjige o Jungu štampao recenziju Prof. Dr  Mile Alečković, već je i na poleđini knjige objavljen isti tekst… da slučajno čitaocu ne promakne.

 

Ovo je deveti roman Ivane Hadži Nikolić… Počnem da ga čitam… „Tih majskih dana Pariz je bio letnje topao i plav…“ (A u Parizu simpozijum) Priznajem, kupljen sam prvom rečenicom… Znate na šta me podsetila? Na roman koji sam pročitao (i pored obima za respect), a koji se zove „Strah od letenja“, Erike Jong… Ne čudite se broju kojim čitam dobra dela… ja ih izučavam… ali sa Jungom (bar ovim predamnom) nikako nije išlo… Vidim citate, vidim bibliografiju,… sve dozvoljavam, sve shvatam, pa bio sam aktivan i u vreme kada mnoge mučenike sahraniše u „Grobnicu Borisa Davidoviča“, jer su bili tvrdokorni… Ali Mila Alečković…

Nema corone. A ja u Srbiji. Ne znaš čitaoče, da svako veće selo na Suvoboru i visovima oko Kolubare ima takozvano „Švapsko groblje“… „“Corona groblja“ niko ne pravi… Zavare sanduk, pa među ostali svet… Ali ne pobegoh od corone, sustiže me u sred zime, kada sam se vratio u Beograd… I dok ležim u Mladenovcu (bolnice u Beogradu prepune), sa bocom kiseonika pored kreveta, stiže mi video poruka od jednog prijatelja sa tekstom: „Vidi šta Mila priča o deci.“ Mila Alečković… Nisam otvorio poruku, još je čuvam u telefonu, jer može nekom da padne na pemet kako sam bezobrazan, kako vređam, kako lažem…. A otpusna lista i dan dobijanja poruke su dovoljne da zapuše usta onima koju kažu kako se čuda ne dešavaju.

 

Poznato je kako u svaki osvrt iznesem po neku anegdotsku digresiju, pa evo i ovde. Pre jedne decenije, kada je žuta štampa bila prepuna ovdašnjih dečaka (debeljuca, vidljivo neokupanih i rekao bih prirodno masnih) koji su (po žutoštamparskim rečima), fenomeni, jer se za njihovo telo lepe telefoni i kašike, fotografisao sam sebe sa nalepljenim celim escajgom na grudima, a u predelu srca je bila pegla, sa zamotanim gajtanom. Najavio sam tog Đurđevdana svoju veliku turneju po srpskim vašarima, jer od pisanja slaba vajda. Očigledno mnogi nisu čitali tu moju objavu, ili nisu shvatili, ili joj nisu pridavali značaj, jer nemam ni Mr. ni Dr titulu, nisam stručnjak za uporednu književnost i fiziku, i nemam subdoktorat u vezi magnetizma i antivirusologije), ne prezivam se Alečković i nemam, na nekoj tamo televiziji autorsku emisiju.

Ne interesuje me šta Mila priča o deci, ne interesuje me, danas, njena tvrdnja kako vakcine imaju u sebi magnet, pa kada se na mesto gde je neko vakcinisan stavi novčić tu ostane. Naravno da ostane ako se neko nije okupao (a Srbi se više plaše vode nego psovanja Boga), a svaki pismen čovek bi trebao da zna kako magnet “privlači” SAMO gvožđe (to je znalo i ono grčko seljače koje je otkrilo taj metal), a da se novac, već vekovima pravi od legura, gde najmanje ima gvožđa, jer gvođže korodira, ali to je stvar fizike, ne književnih večeri, ne znanja svega, ne soljenja pameti za sve i svašta…

Ne čitam knjige koje preporučuje neko ko se zove Mila Alečković. Tvrdim kako ima dosta takvih, a autor i izdavači neka i dalje misle da će im to dovesti čitalačku publiku, kako će rad dobiti na značaju, kako….

Hvala, što ste mi dozvoliti da imam svoj stav.

 

David Naum