14. 06. 2017.

Đuzepe Verdi, Don Karlos, Beogradska Opera, Narodno poozorište, Ivan Tomašev, Elena Baramova, Dušan Plazinić, Višnja Popov, Dragoljub Bajić, Vladimir Andrić,…Svetozar Tomović... piše David Naum












Manje je od sat vremena od završetka  “Don Karlosa.” Glupo bi bilo da se utisci slegnu. Čemu takvo pisanje? Samo dok je još vrelina ključavosti nekog događaja u čoveku, piše se potpuno iskreno, već prolaskom vremena počinje “preračunavanje,” odmeravanje, traženje takvog stila izražavanja koji neće “ovog” da povredi, a opet “onom” da pruži podstrek. U samom ulasku u Zgradu Opere, kasnije, ima šta da se kaže. Idemo na predstavu?
Odmah pitanje: Čemu ovakve predstave?
Čemu “Don Karlos” 14. Juna, kada je napolju trideset stepeni? Kraj je sezone i ako nisu u pitanju premijere, zar nije bolje da budu popularne “lake” predstave. Mislim na  one privlačne za publiku.
Ali plata menadžeru Opere ne zavisi od broja prodatih ulaznica. Kome u Upravi zavisi plata od broja prodatih ulaznica?
Ima i ono drugo što se zove: Sramota!
Kada ste zadnji put pročitali tu reč u vezi državnih službenika. A Opera je ipak državna institucija, iako je pod svodovima zgrade koja se naziva Narodno pozorište.
Vratićemo se i na to.
Predstava.
Hajde da kažem kroz jednu reč. Odlična.
Redom. (po programu)  Ivan Tomašev, kao Filip II,  u “tomaševskom” kvalitetu.  Svakako da njegovom glasovnom volumenu i fizičkoj pojavi ne odgovara sasvim  rola razbojnika u Rigoletu, ma kako to dobro zvučalo. Za dobrog kralja, ili sveštenika, pardon prvosveštenika, eto Ivana Tomaševa.
Njegova scenska supruga, Elizabeta,  Elena Baramova. Odlična. Konačno da imamo jednu gošću koja peva više nego dobro.
Šteta (još jednom), malo publike, ali to je već u domenu one “fabričke” greške “menadžera.”
Don Karlos, Dušan Plazinić, odličan. Da, odličan. Beograd je večeras imao jednog veoma dobrog Don Karlosa.  I koliko je umeća uneo u glas, čini mi se dvostruko više je uneo u glumu. Pred očima mi je bio junak, ljubavnik i nesrećan lik.
Knjeginja Eboli, Višnja Popov. Zar smo morali da čekamo juni i zrenje višanja, da bi čuli Gospođu Popov u roli u kojoj  uživa i ona i publika?
Dragoljub Bajić, kao Veliki Inkvizitor se predstavio kao Veliki Bajić.  Iskren sam, kao i uvek, očekivao sam od njega mnogo manje…  osećam da može kvalitetnije, znam da može, svi koji ga bolje poznaju od mene isto tvrde, a on i previše dugo “standardni Bajić.” Bravo za Dragoljuba Bajića.  Ako se ovaj kvalitet ponovi, prepotentno ću misliti kako je tome, bar malo,  doprinelo i ovo moje: Bravo.
Rećiće neko,preskočio sam Rodriga. Tačno, Vladimira Andrića sam ostavio za kraj. Neko ko je Prvak opere treba da peva drugačije. Kako?... Pa neka o tome razmišlja njegov kolega  i Direktor Janko Sinadinović.
Kao što mnogi pevači “preko noći” napreduju na lestvici operskog značaja, tako bi trebali i da skliznu sa nekog mesta, ako ne zadovoljavaju ili ne opravdavaju kvalitetom ranga koji im je dat.
Da ovde završim o pevanju. Možda je neočekivana “količina pohvala” sa moje strane… Ali, tako sam doživeo…
Uz sve dobro u vezi pevanja, ide i odlična režija i scenografija. Svakako da i to upotpunjuje pozitivnost opšte slike večerašnjeg operskog događaja… Događaja, koji sumnjam da će i jedan medij da proprati… Da je prvenstvena rukometna , ili vaterpolo utakmica na kojoj je bilo  300 ljudi, pisali bi, izveštavali… Ovako.. Odgovor je uvek isti ...Zemlja Srbija…
I ovo “zemlja Srbija” nisam napisao bez razloga. Zapravo, iako brzo pišem, pokušavam da ni jedan izraz ne upotrebim, a da nema “podebeo razlog”.
Elem, dođoh do kostima.  Da ne cepidlačim previše.  Ljiljana Dragović nam je podarila Španskog kralja bez krune, kape, kačketa…
Tu smo. Lično se zalažem da o operi ne pišu samo muzikolozi (od ugleda) kako sanjaju neki u Upravi Opere (oh pusti snovi).
Koji pak, muzikolog zna nešto o scenografiji, režiji, kostimografiji…?
Da se vratim, imali smo Kralja bez kape.
U sredini 16. veka, u javnosti, bez kape se pojavljivala samo sirotinja. Gospoda nije, takoreći, nikada skidala kapu, osim kada se klanjala pred damama.
Rećiće neko, a kad spavaju? Kada spavaju, nosili su, takozvane, noćne kape. I to svi, od jevrejina, vlasnika sitničarnice, do Španskog Kralja.
Hajde da odem malo u digresiju.
Verujte mi, digresije pišem smišljeno. Dva cilja su tu. Da bude malo interesantnije, a i da čitaoce podsetim na nešto što su propustili da pročitaju na drugom mestu, ili su zaboravili da znaju.
U Zemlji Srbiji (tu smo) desio se jedan veoma veliki incident zbog toga što “Knjaz nema kapu.”  (A samo je bio Knjaz i po rangu previše daleko od Kralja)
Nakon ubistva Knjaza Mihaila u Košutnjaku odvojen je pozmašan broj dukata da se napravi spomenik Knjazu, dostojan njegovog značaja, a na ponos sledećim generacijama. U tu svrhu je angažovan jedan od najboljih Austrijskih vajara. Čovek je završio višemesečni posao, maketa je odlivena u bronzi, spomenik je postavljen na grandiozno postolje, oko koga su reljefi najznačajnijih bitaka…. i…
Desilo se nešto slično kao u onoj priči: Kralj nema odela…
Tek tada je primećeno da je na konju Knjaz bez kape.
Neki pametnjaković iz našeg 21. veka bi tu rekao: Pa šta?
Nije bilo pa šta… Dukati su potrošeni, vajar nije mogao novac da vrati, spomenik postavljen, pukla bruka… Svet koji drži do pravila se smeje… I… Nakon par godina nesrećni vajar izvrši samoubistvo.
Nisam ovo pisao, zbog zadnje reči.  Sebe predstavljam kao humoristu. I sve vidim sa pozitivne strane.
Pa Tomašev peva i bez krune i bez kape, pred narod izlazi gole glave…  Peva dostojno Filipa II, u tom trenu vladara polovine poznatog sveta,… peva sa Elenom Baramovom,  Dušanom Plazinićem, Višnjom Popov, Dragoljubom Bajićem… Kada se dobro peva, ništa ne smeta… Smeta samo NEUKOST, BEZOBRAZLUK NEODGOVORNOST…  da skratim nabrajanje.
Odoh srećan u ovu toplu junsku noć… Volim da doživim nešto dobro.. Volim da pohvalim ljude, koje drugi, treći i peti,..  što pišu i piskaraju,..  radeći to  zbog novca, zbog plata,…  ne primećuju.
Pardon, zaboravih Ulaz. Ili sam to namerno ostavio za kraj…
Ako dolazite u Nacionalni Teatar, ili Operu, poznajete Svetislava Tomovića. Budite sigurni da ga poznajete i ako niste bili deset, dvadeset, ili čak 37 godina. (Nemojte da proveravate moje navode, čak i kada su cifre u pitanju, sem ako ne želite da traćite vreme.)
To je onaj gospodin u crnom odelu koji vam odcepi deo karte. I dalje je na tom mestu… Obiđe kolege,  gleda, podseća se starih vremena…
O njemu, Svetozaru Tomoviću  sam hteo da pišem u nekoj posebnoj inpresiji, ali me večeras “nateraše” da ga spomenem, a po drugima “udarim” kako umem.
Nahvatani su negde neki mladići u patikama, farmerkama, sa kariranim košuljama, zavrnutih rukava. Napisao sam nahvatani… jer tako obučeni ne dolaze mladići njihovih godina ni na razgovor za posao.
Takvi su se večeras motali oko vrata. Da li dvojica, ili trojica… Tomović je prvo bio ispred zgrade… Pozdravih ga po običaju… Na kraju predstave je bio naslonjen na jedan od pultova u holu…  Sa osmehom na licu, kao uvek… On je tu više iz lične potrebe, navike… A oni mladići kod vrata, kako “protokol” nalaže.
Dokle će da ide sunovraćivanje Opere? Od onih koji su nam za Novu Godinu podarili onu jelku (pisao sam o tome) ne može se očekivati kreativnost, ne može se očekivati da “cepače” karata obuku u kostime adekvatne predstavi koja se izvodi to veče…
Ali i večerašnji bezobrazluk, čak i neko poput mene, nije naslućivao kako može da se dogodi.
Možda će o Tomoviću jednog dana da se napiše drama. Kao što su napisane o garderoberima i čuvarima muzeja.. da vas ne zamaram sižeima… Ali o onima koji su sunovratili ovu  našu Operu, misleći samo o svojoj karijeri…… (da ne nabrajam šta još ide uz to… za ovo što sam napisao, ne mogu da me tuže, za nabrajanje bi mogli)… neće biti napisana ni humoreska… Da, ..ni humoreska, jer ne zaslužuju ni jednu reč ČAK NI HUMORISTE…

Ovde, bezobrazno, humoristički , prekidam…..






O istoj temi, ali iz malo drugačijeg ugla: