26. 04. 2021.

Kakva ti je žena, takav ti je žuvot, monodrama, Dragan Marinković Maca, Akademija 28, kritika, piše David Naum

 


Kakva ti je žena, takav ti je žuvot

 

Utorak 22,55

 

Već se zna kako pišem uvek nakon predstave, jer je sve tu, u meni… Niti šta dodam, niti šta oduzmem i ne desi se ono najgore, što se zove ulepšavanje.

Ne bih ni otišao na monodramu “Kakva ti je žena, takav ti je život”… da me nisu nagovarale dve osobe, na kraju uvek padnete na molbu “za ljubav moju”… Ne bih otišao iz više razloga… U startu ta prerađena maksima Oca Tadeja je i previše lizana i izlizana, pogotovo od osoba koje nemaju pojma o tom kaluđeru, ni ko je bio, ni šta je radio, još manje šta je za života rekao i napisao, a sa druge strane je autor projekta, zapravo kompletan autor, Dragan Marinković “Maca”. Na pomen njegovog imena pred oči mi izlazi jedna neokupana osoba, na nekom seoskom imanju (čuh pre neki dan da je to imanje zapušteno), koja se sve vreme šeta u bermuda gaćama, češući se među nogama, što i razumem, jer su tamo svi bili prisiljeni da se kupaju u zajedničkom buretu, ali među svima je taj Maca bio za dva koplja iznad. Jedno je inteligencija, drugo je humor. I pamtim kako mu je u svakoj drugoj složenoj rečenici (priznaću sokratovski mudroj) bila obavezna reč “krucijalno”… Na sve to, ježim se od današnjeg “kursadžijskog” humora, jer imam dovoljno godina i obrazovan, a i sve proteklo vreme bio znatiželjen da saznam, čujem, vidim, naučim, pa sam krenuo kao dete sa Ljubom Stepanović (da li ga se iko seća), pa sa Nelom Eržišnik, a onda Branka i Mlađa Veselinović, Mija, Čkalja, Perica… Samo istoričari znaju kako je prva velika monodrama (na humorističke mislim) bila “Balada o Ljubi Moljcu”… Nikada nisam pitao tvorca Dragana Aleksića da li je on osmislio sve potonje pesme koje je Ljuba Moljac (glumac Miodrag Andrić se bukvalno transformisao u taj lik) izgovarao pred gledalištima od po nekoliko hiljada osoba između Triglava i Vardara… Pesme koje su prekucavane u kancelarijama i slate prijateljima u drugim republikama… I da ne širim priču, da ne govorim o svom mestu u svemu tome… Zahtevan sam i previse što se humora, monodrama, teatra, tiče…

Dragan Marinković Maca, sedi na sceni, za stolom, pije i čeka da se sala napuni. A sala Akademije 28 se napunila… Uprkos zabranama… Teatar je počeo… Davno, početkom sedamdesetih godina, monodrama su (pojavljujući se) igrane, uz objašnjenje da se da mogućnost  glumcima koji nemaju šanse da se iskažu u teatru. Marinković je napravio svoju predstavu, a mogao je umesto toga, da objavi bar tri veoma dobre knjige aforizama. Mislim na delove teksta ove predstave. Tvrdim kako nema boljeg komplimenta za tekst. Iskreno, zazirao sam pre predstave od potencijalnih “Muje i Hase”, jer mi ih je dosta u vicevima, a dosta mi je i  Srba koji više ne započinju viceve rečima: “Ide Era, Francuz i Englez…”.. ili “Uzeo piroćanac…”, a pogotovo ne “Došao Lala…” Narod koji izgubi sopstveni identitet u šalama kojima se smeje, izgubio je dušu. Ipak nisam kriv što pripadam takvom narodu. Zavladao je humor “južne pruge” iz humorističko zanatlijske radionice Pavić “muž & žena”, zasnovan svojom plitkoćom samo na jezičkim kalamburima i iskrivljenim padežima, osvajački deluje samo što se enti put prikazuje svaka epizoda kilometaskih serija. Snimane u vreme inflacije, pa se tantijeme učesnicima ne isplaćuju, pa kad je džabe, i sirće je slatko.

Elem, Dragan Marinković je napravio jednu univerzalnu predstavu, ili je bar takva večeras prikazana ovde u Beogradu. Ona sintagma iz naslova je zapravo samo okosnica radnje, koju on vešto i kao pisac i kao dramaturg, preseca monolizima o detinjstvu, kućnom ljubimcu,… Čak u jednom momentu u predstavu se upliću tonovi muzike iz TV serije “Grlom u jagode”. Predstava je u službi njegovog ogromnog glumačkog dijapazona, a tekst je radio očigledno samo za sebe, jer sumnjam da će se neko usuditi da se lati te uloge posle njegovog tumačenja. Gledaoci ne pomišljaju kako su i Mija i Čkalja i Guta, samo tumačili tekstove pisaca čija imena javnost, najčešće, nikada nije saznavala. Izuzimajući Gospodina Dobričanina koji je napisao kultnu komediju “Zajednički stan” koja je igrana u više od 70 država širom sveta, većina drugih su bili glumci – humoristi. Iako su im pripisivane sve izgovorene reči.

Večeras je Beograd imao sve na sceni. 3 u 1, 5 u 1. Marinković je dao sve od sebe, a gledaoci su dobili ne samo suze od smeha, što je potvrda stvarnosti, već su dobili nešto u čemu može i mora da se uživa i po drugi i po treći put. Da napomenem još jednu činjenicu: Kultna predstava “Kabare Milana Gutovića”, koja je navedenog glumca postavila u zenit pozorišnog humora zadnjih decenija, to čitaoče, siguran sam ne znaš, formirala sa na tekstovima aforističara, koji su na sudu dobili sve ono što nije navođeno u programu… I predstava se ugasila! Zato smo večeras imali ono što već rekoh 3 u 1, 5 u 1… Nešto što će da živi i preživi. Tutto completo!

I na kraju “dramski završetak”. Katarzičko obraćanje publici, jer večerašnji akter predstave zna kako se gledalac ne pušta da napusti salu sa osmehom na licu, jer osmeh razgoni dubinu misli, osmeh se pamti, ali ono što je sa scene poručio Dragan Marinković je više nego komedija. To je naša stvarnost. Individualna, porodična, opšta. Da kažemo civilizacijska. Smešna do suza, sa tragičnim repom koji se vuče i što ga više sečemo, izrasta duži.

I sve uvijeno u jedan krajnje vrcav humor od strane osobe čije glumačke sposobnosti prevazilaze ono što su za života dali mnogi drugi, antologijski, istorijsko cenjeni.

Da ne presuđujem, iako je iza mene i predstava i pročitanih tekstova i igranih tekstova.

U ovom trenutko što se tiče komičara (narodni izraz za glumce koji tumače komične tekstove) Dragan Marinković Maca je u samom vrhu i više nego u vrhu, ali vreme će to najbolje da pokaže. Potkrepiću kratkim objašnjenjem tu svoju tvrdnju. Većina glumaca koji se opredele za komedije, faktički se odreknu svih drugih žanrova. Jedino veliko ime koje je moglo da se iskaže  čak i u tragedijama bio je Mija Aleksić. Marinković, pak kroz večerašnju predstavu,  prikazao je širinu svog glumačkog dijapazona (već upotrebljen izraz sa moje strane)… Da li će se to zaokružiti i koliko, to već ne zavisi od njega samog, jer predstave, filmovi, TV serije su ipak nešto o čemu odlučuje veći broj ljudi i gde je i previse kuhinja za objašnjenje u članku koji je posvećen samo jednom glumcu i njegovom nastupu.

I na kraju svi možemo da stavimo ruke u džepove i vratimo se svojoj svarnosti.  Jer u komedijama, gledaoci se uvek smeju drugima i što se više smeju, to su sličniji onima na sceni. Srećom, toga su svesni samo pisci i glumci.

A kad smo već kod ruku. Oragizatori nas ostaviše bez programa. Često ponavljam, običan flajer košta između 2 i 3 dinara. Lepo bi bilo da se pročita neka rečenica o tekstu drame, o Draganu Marinkoviću kao glumcu, o predstavama Akademije 28. Nemoj čitaoče da ovde kažeš: To smo mi…

Mi očekujemo, a Oni se ne sete.

David Naum

 

23 h. 19. 04. 2021.

Ceo tekst objavio internet portal Pravo U Metu:

 

https://pravoumetu.com/2021/04/19/kakva-ti-je-zena-takav-ti-je-zivot-dragan-marinkovic-maca/

.

.