29. 04. 2017.

Đuzepe Verdi, Trubadur, Narodno pozorište, Beogradska Opera, Lana Kos, Dušan Plazinić , Dragutin Matić, Jelena Vlahović, Dragoljub Bajić, Ivana Dragutinović Maričić


Evo nam ponovo „Trubadur“-a. Svi predhodni ove sezone su bili bolji od ovoga. Tačno, niti može da se drži stalno isti nivo, niti je to dobro. U oscilacijama  se samo dostižu one maksimalne visine.
To zasigurno najbolje zna večerašnji Manriko, Dušan Plazinić. Koji je uz opersko pevanje, bar tako kaže u intervjuima, postigao i svoju drugu veliku ljubav, sport, konkretnije fudbal. U tom večitom nadmetanju samog čoveka sa sobom, Plazinić je večeras na momente bio najbolji na sceni Beogradske opere. Onaj ko je čitao moje predhodne impresije, zaključiće značaj toga i ono što poručujem ostalom večerašnjim protagonistima.
Pošto i u životu i u umetnosti preferiram ženski rod, večeras nisam bio zbog Plazinića, koji me je prijatno izneađivao, već zbog dve dame.  Lane Kos iz Zagreba, u ulozi Leonore i  jedne od najvećih dama Srpskog operskog područja, Jelene Vlahović.
Ono što se znalo o Lani Kos, a informisan sam o svemu što je dostupno ovdašnjoj operskoj publici,   trebalo je da bude Hit ove operske sezone, jer od svih dosadašnjih gošći, jedina ima međunarodnu karijeru. Zato su i moja očekivanja bila velika, možda i megalomanska. Čak su snimci na Youtube obećavali maksimalno uživanje. A pokazano nam je prosečno pevanje, koje nadmašuje pojedine stalne članice naše Operske kuće. Tek kada se pojave ovakvi gosti, vidim kako sam preoštar prema domaćim izvođačima. Ovo sam isto pre par meseci konstatovao u vezi Operskog muzičkog ansambla i od tada za njih imam uvek reči opravdanja, kada su ispod nivoa dobrog i nivoa koji mogu da postignu.
Kao što najavih, Jelena Vlahović je umetnica sa harizmom. Hvalio sam Upravu što daje šansu ljudima koji su se, nakon uspešne karijere, opredelili za pedagoški rad, da se pokažu publici, podsećajući sve nas ne neka prošla vremena. Koliko je sad to dobro za umetnike, koliko je korisno za publiku,...? Jelena Vlahović ima harizmu operske dive čak i kada je sa ove strane rampe. Ako sam pokušao druge da naučim manirima, pišući, između ostalog, knjigu Bonton, kultura življenja, zaustaviću se uz ne mali napor, na ovim konstatacijama.
Dragutin Matić, koji je ove operske sezone pokazao da je nabolji bariton koji nam nudi Beogradska opera (pisao sam o svim predstavama u kojima je učestvovao), ali danas nije bio njegov dan. Tek u zadnjem činu je pokazao snagu svog glasa.
Dragoljub Bajić, kao Ferando, je od strane Verdija bačen u vatru scenskih zbivanja u prvim minutima opere. Ma koliko je „Trubadur“ opera sa predivnim arijama,  dramaturški je vema loša. Bez uvertire, radnja počinje odmah, a završetak je u kratkoj konstataciji Acučene, koja Grofa Lunu obaveštava da  je „to brat“... Bez vidljive patnje,  katarzičkog loma ličnosti, bez muzičkog „ubijanja publike“ ..... zavesa se spušta. Gospodin Bajić se borio i borio sa svojom rolom. Pomagao mu je svesrdno i muški deo hora,  koji je u dosadašnjim predstavama, uz Zoricu Mitev, umeo da bude i odličan... Cela predstava je bila jedna borba da se prevaziđe loše i dostigne prosečnost.
Šteta, predstavu do kraja nije odlušao VD Upravnik. Otišao je na prvoj pauzi. Nekorektno nakon serviranja ovakve večere. Red je da zajedno sa publikom odsluša i vidi rezultat.
A rezultat je inspicijent veoma vešto lažirao tokom predstave. Dizao je zavesu čak i kada bi se aplauz skoro potpuno utišao. Pa, naravno, publika bi na pojavljivanje pevača ponovo započinjala sa mlakim aplauzima.
Opet je Gospodin Dejan Savić umrtvio orkestar. Njegovo pojavljivanje na sceni me podseća na opise Upravnika pozorišta, od strane velikog Viktora Igoa. Kao što imam osećaj kod brojnih pevača koji su na sceni, da neće imati daha do kraja, tako mislim da će kod Gospodina Savića nešto da pukne. Sudeći po njemu, Beogradskoj operi dobro ide, a to je i najvažnije.
Ovakve loše predstave za mene imaju čar. Mnogo pažljivije analiziram režiju, scenografiju, kostime... Ivana Dragutinović Maričić je veoma dobro uradila masovne scene. Posmatarjući ih kao slike, imam utisak da je dostigla onaj renesansnu impresiju  kod gledalaca u zlatnom preseku. Iskreno, uživao sam u tim slikama.
Naravno, stotine i hiljade ljudi će da požure i po Facebook profilima da hvale večerašnje protagoniste. Svako od njih će da bude: „Car, .. kraljica,.. najbolji,...“ Većina  hvlospevaca nije bila na predstavi, ali su „sposobni“ da na osnovu „okačenih“ fotografija „zaključe“... Lajkovaće i njihove kolege... Oni koji su bili na predstavi, oni koji nisu, pa i oni što su otišli u pola predstave...  Lajkovaće i oni koji su slali prijateljima snimke.
Da li naše umišljene operske veličine znaju kako ih kolege snimaju  i onda te sninke šalju  svojim „fanovima“ kako bi se zajedno smejali?????
Potom jedni drugima lajkuju „uspehe“. Mislim, nakon „uspele predstave“ lajkuju,  a govore,.. a govore,...
Ovo što sam napisao je veoma grozna priča... Sve to omogućava Facebook!
Taj isti Facebook preko koga Umetnici i „umetnici“ prestaju to da budu. Jer gube privatnost, gube harizmatičnost, gube posebnost... Prestaju da budu uzvišeni, posebni,... Jer umetnik kada nije uzvišen i poseban,... gubi ono najbitnije, gubi čaroliju, alhemiju i zagonetnost koja se naziva umetnost.
Danas svi vire u domove „umetnika“.. Umetnici pokazuju kako su ofarbali Uskršnja jaja, pokazuju nove cipele, pokazuju sebe kako se odmaraju u kućnim papučama, pokazuju kafić u kome sede sa prijateljima... Umetnik koji je „na dohvat očiju“ svima ,postaje previše običan i na sceni ne može da prikaže zagonetnost. Takav „umetnik“ ne može da učestvuje u čaroliji scene.
Ali... ali „umetnicima“ je bitniji boj FB „prijatelja“ koji će ga nazvati „najboljim,“ nego da na pozornici prikazuju čaroliju Verdija, Šekspira, Brehta,...
Onda se tim lajkovima opiju, pomisle stvarno da su „kraljevi“... I kada pročita nečiju najdobronamerniju opasku u stilu: „Ovo veoma loše zvuči,“  pomisle da  ih taj mrzi.
A nikoga, od onih koji nemaju interesa da  ih lažu, ne pitaju: „Da li ovo zvuči korektno?“
Uostalom, neka misli ko šta hoće, ja sam samo napisao ono što sam večeras doživeo.
A doživeo sam i nešto posebno, neočekivano. Zapravo publika je posle desetominutnog kašnjenja predstave dobila izvinjenje od oficijelnog spikera.
Moja malenskost je pre par nedelja pisala o bezobrazliku da se ćuti nakon 18 minuta kašnjenja.
Zar nije to dokaz da se sve može kada se hoće.
A neki još mnogo toga neće, videćemo dokle.
                                                                                           
                                                                               David Naum





O istoj temi, ali iz malo drugačijeg ugla:




.