03. 10. 2019.

Beogradska opera, Andre Šenije, Dušan Plazinić, Jasmina Trumbetaš Petrović, Dragutin Matić, Višnja Popov, Nikola Mikić, Svetlana Đokić, Mihajilo Šljivić, Đorđe Pavlović, dirigent.















Operska publiko, crno ti se piše 

Počela je ovogodišnja operska sezona u Beogradu. Andre Šenije, Umberta Đordana, a u prestonici Šenije bez Šenijea, u kući žalosti (operske) na Trgu Republike.
Pitate kako?
Pa nekome se prohtelo da stavi tu operu na repertoar. Sada, u ovom momentu. Da ne pričam o proteklim godinama. Tada je bar sala (sa drugim operama) bila puna (naćićete među mojim tekstovima).
Da li je gospođa Trumbetaš Petrović, ujedno i Direktor Opere, poželela da bude zanosna Madalena di Koanji, na samom početku sezone, ne znam. Pamtim da je Gala koncerte otvarala svojim valcerom na sceni. Tek tako je bilo, ali večerašnja Madalena je bila bez strasti, nežnosti, strahova, odlučnosti,... Porcelansko lice Gospođe Trumbetaš, bez mimike, gestova, bez iskazanih osećanja, je pevalo. Gospođa Trumbetaš Petrović je korektno, veoma korektno pevala, u skladu sa svojim gledanjem na operu koje glasi: “Opera je bel canto pevanje!”
Kako to zvuči zaposlenim muzičarima, rediteljima, kostimografima, šminkerima, binskim radnicima,... u operi kojoj “ne pripadaju”... Oni znaju.
Možda je gospođa Trumbetaš Petrović navikla da peva pred dvadesetak, ponekad sa kusurom ljudi, od Vrnjačke Banje, do Beograda (preko Pariza). Za državu bi jeftinije bilo da sve te domaće posetioce stavi u klimatizovan BUS, dovede u beogradsku, ili novosadsku operu, potom u povratku svrate negde na večeru,... i ljude vrate svojim domovima...
Da li treba umetnik (???) koji vodu instituciju kulture od nacionalčnog značaja da nastupa na mestima gde se zna da će biti par desetina posetilaca, ili je honorar jači od etike.
Elem, večeras je sala bila tužno prazna. Bruku nisu spasli ni učenici koji su bili razmešteni duž cele druge galerije. Nisu spasli ni dovedeni penzioneri od trećeg reda, pa nadalje, u dubinu... Učenici se razbežali na prvoj pauzi, pola penzonera otišlo pre zadnjeg čina... Popunjenost sale manje od 30%... A gde je tu svečanost... Znate ono,.. iščekivanje, radost početka, glamur,... ? Pa počinje nova sezona... Zar pevači ne žive od predstava? Zar ne žive za njih? Zar nije mogla da im bude radna obaveza da večeras dođu i uveličaju početak sezone, da iz gledališta podrže kolege na sceni??? Ili svi oni administrativno doživljavaju teatar. Imaju radno vreme!
Da li je tako nešto padalo na pamet Direktorki Opere, Upravnici Teatra? Prate li šta se radi u svetu za početak operske sezone???
Ili, bitno je obući krinolinu, popeti se na scenu  i pokušati da se bude ljubavnica, fatalna za ljubavnika, pogubna za sebe i ... U stilu: Samnom sve počinje i samnom će se sve završiti!
Samo ti ljubavnici Andre Šenije i Madalena ne dobiše aplauz u zadnjoj sceni. Ni A od aplauza. Ko se u duetu zbunio, ko je preskočio, ko je koga čekao da uskoči... Zašto bih analizirao? Direktorka je omogućila Plaziniću da se pojavi na sceni, neka onda  ona razmišlja o posledicama. A posledice su muk u sali. Ima li šta pogubnije za umetnika, od tišine u gledalištu. Ili treba biti umetnik da bi se na sceni osetila sramota.
Naravno da sam bio na ovakvoj predstavi iz više razloga. Prvi, rekoh, početak sezone. Drugi je u dve reči, Dragutin Matić. Odličan, u svom stilu, a publika, opet ću reći iako malobrojna, podarila mu je, na otvorenoj sceni, najveći aplauz. Pravi operski!
Treći razlog je Višnja Popov. Njena gostovanja u Beogradu garantuju, bar što se nje tiče, kvalitet. Večeras se nije pokazala u pravom svetlu. A i koja je svrha za Višnju da tumači (kao gost) Bersi, a ogledala se u mnogo zahtevnijim rolama. Pisao sam o tome, da ne ponavljam. Očigledno društvo na sceni, kao i uloga, ne odgovaraju Gospođi Popov. Bolje neka se drži svog Novog Sada. Oni koji žele kvalitetne predstave, polako  će da se sele preko Dunava. Pa, nije Novi Sad preko sveta... Tamo sam uskoro...
Naravno da pamtim i druge lepe trenutke. Nikola Mikić, Flevil... Rado ću da ga čujem u nekoj drugoj operi. Isto tako i Svetlanu Đokić, koja je odlično, veoma upečatljivo,  prikazala staricu Madelon (u programu pogrešno napisano), dočaravši je i pevački i glumački.
I na kraju, a mogao bi da bude i na početku, dirigent Đorđe Pavlović. Čovek se razmahao, podigao adrenalin orkestru, ne sluša pevače, ne sluša pevače... Ili ih ne čuje, kao i publika. Muzika pokriva sve... Šta je sa tim čovekom?
A uvek glasni i preglasni Mihailo Šljivić, koji je u protekloj godini veoma kultivisao svoj glas, ovog puta je imao gaf druge vrste. Trebalo je da peva Marseljezu, a cappella... Samo da odlalaiše. Više nego smešno. A možda je hteo da bude tako, da prikaže svoj preobražaj od monarhiste, ka republikancima, u toku noći... A za jednu noć ne može da se nauči Marseljeza.
I tako, još jedna predstava je odigrana... Gospođa Direktorka može da je utefteriše, pa kao bivši Direktor, da se hvali sa petstotina i desetak predstava, od kojih “ni jedna nije otkazana”... A kvalitert, a poseta,... a kvalitet, a poseta...
Ne znam da li je sramnije da Direktor Opere bude u gledalištu sa ovoliko posetilaca, ili je teže biti na sceni, a pred očima prazna sedišta, prazna sedišta...
Da li u operi postoji neko ko se srami zbog večerašnje sramote?
Da li su neki, ili pak svi, oguglali?
Šta vi mislite, da li su neki oguglali?
Da pojasnim, definicija reči oguglati na internetu je: Prihvatanje iz navike... To je nedovoljno precizno. Da bi neko došao u stanje oguglanosti, mora da ne vidi, da ne čuje, da izgubi osećaj ukusa, mirisa, dodira,... tek potom se prelazi u stanje (koje nam je veoma često pred očima u srpskoj kulturi), u našem divnom metaforičnom jeziku definisano kroz izraz: “zabole ga”.


Tekst objavljen na portal P.P.




O istoj temi, ali iz drugog ugla: