13. 11. 2019.

Mihajilo Miša Kravcev, izložba, monografija, 2019. Piše David Naum



















Navršilo se godinu i po dana od “Purpurnog feniksa” (tako se zvala predhodna izložba Gospodina Kravceva u Domu vojske). Nisam pisao o pticama, pumama i lavovima koji su preko slika, iz mašte pušteni u prirodu… U prirodu u kojoj obitavaju breze, jer kakva pa to može biti imaginacija rusa po poreklu, u kojoj nema breza.
Nisam pisao o toj izložbi iz više sitnih razloga, a jedan su uniforme… Ljudi u uniformama otvaraju izložbu, stoje iza nje, hvale, veličaju svoj rad i dobronamernost… Pisao sam knjige o protokolu i… i… I nedomaćinski ne ponudiše goste čašom vode… Možda je to, čitaoče, za tebe, zadnja stavka o kojoj treba da se piše. Ne trpim uniforme, pogotovo ne u umetničkim vodama, ne trpim nedomaćinsko ponašanje, iako reči na otvaranju ne čuje devet desetina prisutnih. A gle, igrom slučaja, uvek sam među njima. I večeras nisam čuo reči sa otvaranja. Ne verujem kako se reklo nešto novo, niti više od onoga što može i u najskromniji  katalog da se smesti. Onaj katalog sa predhodne izložbe je bio par exelance. Večeras nisam primetio nešto slično.
Uostalom, ne idem na izložbe da bih sakupljao kataloge, a priznaću i nonsens, onaj sa Purpurnog feniksa mi je tu, na dohvat ruke. Izuzetan po mnogo čemu.
Mihajlo Miša Kravcev je opet pred nama. I slikar i pisac i astrolog. Nesumnjivo, Gospodin Kravcev je rođen pod srećnom zvezdom, a tih zvezda nema ni na noćnom nebeskom svodu, nema ih ni u natalnim kartama, o njima nije pisano u knjigama. On ima publiku, njega podržavaju mediji, više publike od mnogih drugih, češće u medijima od (zajedno) polovine beogradskih slikara. Jedno vuče drugo, drugo vuče treće, slikar, astrolog i pisac se, očigledno, dobro dopunjuju.


Ovo, večeras, (sve tekstove pišem u satima nakon događaja kome sam prisustvovao)  je nestavak već spominjanog “Purpurnog feniksa”. Večerašnja izložba nema naziv (uz predpostavku da mi je to promaklo). Već rečeno, katalog nisam video, na velikim izlozima nekadašnjeg, mediji kažu “Eurosalona” (godinama praznog), u prvom planu najava monografije.
Kao što moja malenkost ne sluša reči otvatranja, tako mnogi dolaze na otvaranje izložbi, a ne gledaju slike. Ponajviše pratim interakcijski odnos umetničkog dela i publike, bilo da je opera, izložba, koncert,… Večeras,  većina publike se nije pela na sprat, na kome je veći broj izloženih slika, jer je tu i dvadesetak akvarela nastalih u periodu 2000.-2010.

I večeras je Gospodin Kravcev pustio sa svojih radova da u misli publike utrče: flamingosi, konji, zlatne ribice, vrapci,… Žarke boje očigledno su posledica njegove vulkanske potrebe da svoju maštu preko širokih pokreta prenese u pravouganike slikarskog platna.
Dosta toga je preko internetske virtuelnosti viđeno, dosta toga naslućeno. Da li prikazivanje novih radova od strane likovnih umetnika umanjuje magiju “pokazivanja”… Koliko nas danas lišavaju opčinjavanja fotografije sa proba baletskih i operskih predstava, koliko gubimo time što je stvaraoc ogolio ceo process nastanka onog krajnjeg… magičnog, koje više nije. Želja da se sve vreme bude “pred očima publike” ubija magiju, valjda isto onoliko koliko raste popularnost, jer umetnik je tu, svakodnevno tu… Znamo u kom je restoranu bio, šta je jeo, na kojoj se plaži kupao…
Možda će se neko setiti da na narednoj izložbi Gospodina Kravceva umesto stereotipnih reči i nabrajanja imena ljudi, koje, po pravilu, niko i ne pamti,… umesto toga (očekivanog) da se pusti cvrkut ptica, zvuci konjskog galopa i rzanja, krici flamingosa… Da se čuje zvuk balalajke iz čestara breza… Ili samo pastirska frula iz nepreglednosti stepa… Sve ostalo, preciznije i obimnije može da piše u katalogu izložbe.
Miša Kravcev je u trendu. On ima svoju publiku. Jednostavno, pronašao je onu čarobnu umetničku formulu. Da je ne tražimo, jer Gospodin Kravcev je 3 u 1. I pisac i astrolog i slikar.

Piše David Naum