25. 05. 2019.

Narodno pozorište, Beogradska Opera, Muzej Narodnog pozorišta, Koncert “Veče Tostija”, Solistički koncert, Dejan Maksimović, tenor, Tamara Hadži-Đorđević, pijanista, Dragan Stevović, Direktor Muzeja. 25. 05. 2019.













VEČE DEJANA MAKSIMOVIĆA

Večeras na sceni nije bio Grof od Mantove iz “Rigoleta”, ni Rodolfo iz “Boema”, ni Don Alvaro iz “Moći sudbine”,…. Bio je onaj ko ne tumači samo njih, već i petnaestak drugih glavnih rola.  Poznavaoci beogradske operske scene odmah znaju kako je u pitanju Dejan Maksimović.
U Muzeju Narodnog pozorišta u Beogradu, napomenuću, maksimalno ispunjenom, na programu su bile kompozicije Francesca Paola Tosti-a, tako da je ceo program s pravom dobio naziv “Veče Tostija”.
Gospodin Maksimović je publici, uz pratnju pijanistkinje Tamare Hadži-Đorđević, prenosio napolitanski muzički kolorit. Podsetiću kako je Tosti za svoje kompozicije često koristio stihove najpoznatijih italijanskih pesnika svoga vremena, što je takođe uticalo da ta dela postignu, kako atraktivnost za izvođače, tako i za publiku.
Divno majsko veče u prostoru ispunjenom najpozitivnijom energijom, kako od strane izvođača, tako i od strane publike koja je uživala.
Već sam pisao o javnom pozivu Direktora Muzeja Dragana Stevovića da su vrata institucije kojom upravlja, otvorena za sve one koji žele da prezentuju muzičke i scenske projekte. Napor Gospodina Maksimovića, ne mislim samo na umetnički, u spremanju repertoara, već i svega što prati organizaciju ovakvog događanja, je urodio plodom. Sa moje strane iskrene čestitke.
Večeras se pokazalo ne samo da  Dejan Maksimović ima svoje poštovaoce i svoju publiku, već i da su ovakvi program nešto što bi u mnogome obogatilo kulturni život prestonice.
A sada malo, meni svojstvene ironije.  Pomisliće redovni čitaoci da mi je oštrina pisanja “otupela”.
Svakako da su Maksimovićevim kolegama iz Opere, njegovim partnerima sa scene, nisam ih primetio večeras, draži nastupi, (zajednički) sa drugim kolegama. Razumem, sa par arija se dobije honorar u visini pololovine mesečne plate, a nekima je pozicija da traže i duplo veći novac. Najčešće publika nije ništa brojnija, nego večeras… Zato nije za čuđenje što mnogi od njih ne mogu da zapamte tekst svoje role, ili izgube snagu na polovini predstave…
Ako su stvarno ono što govore sebi i novinarima koji ih intervujišu (naravno da ti novinari nikada nisu bili u operi  –  niti će ikada biti), neka se oprobaju u Muzeju Narodnog pozorišta. S jedne strane, to je njihova kuća, sa druge strane, neka poklone publici deo sebe, ali besplatno.
Kao što večeras pišem: Hvala Dejane, tako ću rado i u vezi njih da napišem te reči.




O istoj  temi, ali iz drugog ugla:


15. 05. 2019.

Doniceti, Lučija od Lamermura, Snežana Savičić Sekulić, sopran, Dragutin Matić, Dejan Maksimović, Darko Đorđević, Nenad Jakovljević, Ljubica Vraneš, Igor Matvejev, Zorica Mitev Vojnović, dirigent. 15. 05. 2019.













MRTVO SLOVO NA PAPIRU


Čekala se večerašnja Lučija, iz više razloga. Onaj osnovni, da li će biti bolja od predhodne se ostvario, ali to opet ne znači ništa… Jer…
Dok ovi budu vladali, Beograd neće imati ni operu, ni balet.
Večeras se u svojoj loži nije pojavila  Jasmina Trumbetaš Petrović, Direktorka Opere Narodnog pozorišta u Beogradu. Tako joj zvanično glasi funkcija. A i da je bila, ne znam šta bi i predstava i publika dobili… Možda samo utehu (lažnu) da će Ona, videvši kako sve zvuči i izgleda učiniti “nešto”…
Do sada je, zaključuje moja malenkost, i ono malo pozitivnosti “skresala”… Predstave su počinjane sa obaveštenjem: “Poštovana publiko, molimo vas da pre predstave isključite vaše mobilne telefone…” Došla Jasmina i ukinula oficijelnog spikera… Ili se izgubio snimak… Nema više ni poziva da se poseti Muzej Pozorišta… Video sam večeras da su vrata na Muzeju bila otvorena, nikoga nisam video da je tamo otišao… Možda je neko dežurao u Muzeju, za to, naravno, prima platu, ali….
Nova direktorka nam je obećala da će se zalagati za afirmaciju mladih pevača. Da li u to spada i “guranje” nekih u Operski studio, koji nisu polagali audiciju… Gospođo Jasmina, ovo je mali grad, iako se u enciklopedijama računa da je milionski… Mali je broj onih koje interesuje opera, balet, književnost,… pa tako “svi sve znaju”… Otišli ste u pola prošle predstave. Zlonamernici tvrde kako ste napustili pošto ste čuli kako Vaša vremešna učenica peva. Ja ne verujem zlonamernicima. Ja mislim kako Vas je primoralo nešto mnogo ozbiljnije od toga.
Da ste večeras bili, videli bi ste da je u prvom redu sedela jedna osoba, (utrčala na početku predstave) … da je u drugom redu sedelo samo 8 gospođa u kasnim najboljim godinama, od kojih je jedna sve vreme tipkala po telefonu… To su one koje (organizovano)  popunjavaju praznine, očigledno… I tako dalje i tako dalje… Nisam plaćen ni Vas, a ni Vaš marketing da učim kako se reklamira jedna predstava… ili ste svi digli ruke od Lučije… Kao što ste digli od Norme… Sledeća Vaša propast se zove “Koštana”, opera koja nikada nije bila popularna. (Mediji lažu) Pa da je bila populrna ne bi se čekalo 50 godina od zadnjeg  izvođenja. Par TV produkcija nemaju ništa zajedničko sa scenom, osim što su u njima učestvovali, podrazumeva se, operski pevači. Pisaću o tome kada dođe vreme.
Večeras se ponovo u ulozi Lučije okušala Snežana Savičić Sekulić. Konstatovaću da je pevački bila bolja u odnosu na prošlu predstavu. Ali to je još daleko od onoga što se naziva kvalitetom. Možda je pročitala moj tekst koji sam napisao pre godinu dana kada je u toj roli gostovala Kler Kulen. “Onaj sopran koji se osmeli da prihvati sledeću Lučiju na beogradskoj sceni, neka razmisli da li je sposoban da ponovi, ili se bar približi onome što je uradila Kler Kulen”… Gospođa Savičić Sekulić je na dobrom putu, da li će to da postigne u naredne dve, ili dvadeset dve predstave, videćemo… Još je daleko.
Ali, što se glume tiče, pogotovo u Drugom činu, pohvale sa moje strane. Oslobodila se onog prekomerno groznog širenja lakata, dok su šake uz telo… Pohvale za glumu.
Dragutin Matić, u roli Lorda  Enrika,  večeras nije mogao da ubaci žeravicu oduševljenja u publiku. Zapravo večerašnja publika je bila bezvoljna, bez energije,… čak i ne znaju kada i koga treba da pozdrave aplauzom… Kada je početkom drugog čina Zorica Mitev izašla pred orkestar, pošto je prva aplaudirala osoba koja uvek sedi pored mene, rekao sam joj: Što to radiš, pusti ih neka se brukaju!
Dejan Maksimović, kao Ser Edgardo od Revensvuda, se pri kraju prvog čina pokazao  u svom najboljem svetlu. Bili su to retki trenuci kada je publika disala sa operom, ali…
Darko Đorđević je pokušavao da prikaže šta je Doniceti zamislio da treba da peva Lord Arturo. Mislim kako će sa ovakvom Upravom pokušavati i dalje… Do svoje penzije…
Nenad Jakovljević je bio u ulozi sveštenika Rajmonda. Onog nesrećnog sveštenika koji po režijskoj zamisli treba da se popne na sto i odatle obrati vernicima. Popeo se, obratio se… Pevao je i pored stola i iza stola,… Mislim kako mu sindikalni posao bolje ide od ovog pevačkog.
Igor Matvejev je bio u roli Normana, komandanta vojske Revensvuda, a na sceni se prikazivao kao obično šunjalo. Viri, prisluškuje,… A komandant vojske.
Naravno Ljubica Vraneš i dalje drži kišobran. Zadnja nagrada Oskar Danon je pripala njoj, a večeras kišobran. Gostuje u inostranstvu, a… ??????
Sve u svemu, loša predstava. Neki će svaljivati krivicu na dirigenta, drugi će se opravdavati polupraznom salom, neki će pak tvrditi da je sve bilo odlično… Tako će i da prenesu Direktorki…
Tako opstaje začarani krug zvani Beogradska Opera. A u centru Mama Huanita.

O istoj temi, ali iz drugog ugla:



.
.

09. 05. 2019.

Đuzepe Verdi, Travijata, Narodno pozorište, Beogradska Opera, koncert, Sanja Kerkez, sopran, Stevan Karanac, tenor, Vuk Zekić, bariton, Ivana Živadinović, mecosopran, … Ana Milićević, inspicijent, Jasmina Trumbetaš Petrović direktor. 09. 05. 2019.













BILO PA PROŠLO
(ne ponovilo se)

Dovoljno je videti podelu za večerašnju predstavu, pa da potencijalnom posetiocu bude jasno kako to neće biti ništa posebno. Oni koji će da se posipaju pepelom po glavi, nalazeći opravdanje što je sinoć bila drugorazredna opera iz San Petersburga na istoj ovoj sceni, zaboravljaju kako pravi ljubitelj opere ne plaća skoro pet puta skuplje ulaznice, od uobičajenih, za nešto što ne obećava. Pa danas je sve dostupno na youtube, zna se kako ko peva i iznenađenja u svetu nema.
Pitam se samo šta je večeras trebalo Sanji Kerkez, u roli Violete Valeri, da se pojavi sa ostatkom solista? Svakako, dobiće zadovoljavajući aplauz, jer će navijači drugih pevača i njoj da se delimično oduže, ali…
Sve u svemu loša predstava u kojoj su i Sanja Kerekez, a i Stevan Karanac bili korektni.
Oni koji su ovde očekivali umetničko sahranjivanje tenora Karanca, greše. Spadam u one koji nemaju problem da pohvale ono što doživljavaju kao korektno, dobro, bolje od drugih. Tako mogu da kažem kako je Gospodin Karanac kvalitetniji tenor bar od dvojice članova, čitajte prvaka, Beogradske Opere. Oni koji me redovno čitaju, odmah će da pogode kako su u pitanju Dušan Plazinić i Aleksandar Dojković.
Sad, pitanje je kako je Karanac došao do ove role. Čak ni iz programa ne može da se zaključi njegov status. Niti je član Operskog Studija, niti je gost. Večeras ima premijeru u roli Alfreda, a sajt pozorišta ćuti o tome. Jedino se unapred znalo kako će Direktorka Jasmina Trumbetaš Petrović da prisustvuje ovoj predstavi. Suviše su jake sile koje Karanca guraju i ovde, a i na druga mesta. Mora se konstatovati kako mu se pevanje poboljšalo od onog nesrećnog “Don Paskvalea” od pre godinu dana. Kada je “…stao on, stao orkestar, stala predstava…”. Da, tim rečima sam to opisao.
Ali je Direktorku očigledno završetkom drugog čina iz sale oterao Vuk Zekić. Moram da konstatujem veliki napredak u Upravi Opere. Dok je bivši Direktor Janko Sinadinović aplaudirao svima, bez razlike, Gospođa Trumbetaš je večeras na ono što je čula od Zekića, ostala sleđena. I treba da bude sleđena. I trebala bi, za kaznu, deset narednih večeri, pre spavanja, da sluša snimak večerašnjeg Zekića.
U ulozi Flore je večeras pokušala da bude Ivana Živadinović. Vratite nam predhodne Flore. Možda nisu bolje pevale, ali su na sceni bile dame. To (otmenost) je onaj minimum koji mora Flora da ispuni na sceni.
Inače, Karanac nam je večeras prikazao jednog zbunjenog, ukočenog, poluretardiranog Alfreda Žermona. Pronašavši čvrst oslonac na daskama koje život znače, banderasto ukočen je pevao, sa nogavicama za pola metra širim i rukavima samo za desetak santimetara dužim… Predpostavljam da je sve to bila zamisao režisera.
Uostalom Gospodin Karanac mi neće zameriti. Pošto moju suprugu i mene naziva “piskaralima” i “sumnjivim blogerima,” upozoravajući ljude kako mogu “svašta” pročitati u mojim tekstovima koji nemaju ništa zajedničko sa operom,… Očigledno mladi pevač prati ono što pišem, ili pišemo… Glupo bi bilo da insistiram u dokazivanju da je manje knjiga u životu pročitao nego što sam napisao… Pevačevo je da peva i da na sceni izgleda pristojno…
A to je već ono veoma problematično polje za mladog pevača, koji gura nos u pisanje.
Svojevremeno nisam pisao o “Novogodišnjem koncertu okestra RTSa,” kada se na kraju programa, uz tri veoma afirmisana operska pevača, pojavio i večerašnji Alfredo… Možda je trebalo da služi na ponos nekome, jer je “upao” u ispunjeni Sava centar sa buketom u rukama, ne znajući ni šta sa buketom, a još manje šta sa sobom, a trebalo je i da peva,… i pojava i pevanje mu je bilo kao da ga je poplava izbacila… Ipak je to bila sramota za onoga ko ga je tu doveo.
Uz sve to, ne sumnjam, da će Stevan Karanac da peva i na domaćim scenama, pa i na inostranim. Uz sve negativnosti koje primećujem, on neusumnjivo poseduje potrebne predispozicije da se pojavljuje na scenama.
Srećno mu, za sada je, konstatujem, bolji od dva prvaka. (To nekima ne bi bila uteha)
I da ne izostavim dirigenta Đorđa Pavlovića… Maksimalno se trudio. Koliko je pažnje posvećivao orkestru, toliko je brinuo o pevačima. Uspeo je u svojoj koncepciji.
I na kraju nešto pod nazivom: Može, ali neće.
Desetak puta sam pisao o bezobrazluku, ili nestručnosti inspicijenata da uključe ovetljenje na drugoj galeriji, levo. Posetioci bauljaju, pipaju po vratima, traže kvake, uključuju mobilne telefone, traže broj lože. Večeras je Ana Milićević mučila posetioce sve dok se predstava nije završila, a onda je uključila osvetljenje. Pogledao sam na izlasku razvodnicu i rekao joj: Je li vidiš da rade sijalice, ali neće da ih uključe?
Smejala se.
Neki bi rado uključili sva svetla, samo da pojedinim posetiocima vide leđa. Zauvek.



O istoj temi, ali iz drugog ugla:


04. 05. 2019.

Đoakino Rosini, Seviljski berberin, Narodno pozorište, Beogradska opera, Ljubomir Popović, Nebojša Babić, Nevena Matić, Dragutin Matić, Ivan Tomašev, Branislava Pljaskić, inspicijent. Jasmina Trumbetaš Petrović, sopran, direktor opere, Ivana Vujuć, upravnik Narodnog Pozorišta.






















NEKO PEVA,
NEKO ODPEVAVA

Večeras je bio “Seviljski berberin”. Opera koja zaslužuje pažnju iz više razloga, ali pre toga, ona moja stara konstatacija: Dok ovi budu vladali, Beograd neće imati ni operu, ni balet.
Zar neko od mojih čitalaca  misli kako idem samo na operske predstave? Mnogi događaji nisu vredni da se o njima nešto napiše. Ipak, ima i onih koji su kod mene ostavili vema upečatljiv utisak, a do sada nisam napisao ni reči.
Znam da niste bili na “Operskom Gala koncertu –Dani Beograda-“… Ne bih ni ja otišao da sam znao kakva se papazjanija sprema…  Reč gala je odavno devalvirala kada je kod nas opera u pitanju. Čak su “neki” pevači na društvenim mrežama uputili “poziv za Veče operskih arija, na navodnom Gala koncertu”,… Vojkan Borisavljević je sakupio polurevijski orkestar… Tridesetak neuvežbanih muzičara, kojima su pridodati bubnjevi i električna, bas, gitara… Neophodno za “operske arije,” razume se… Pa onda sve i svašta, od ruske romanse, do argentisnkog tanga, pa muzičkog mirisa Španije, arome Italije… I naravno nezaobilazni Holivud. Na sve to i rodoljublje, naši evergrinovi… Ah, da i operske arije… Bar sa arijama da se malo posoli papazjanija. Čas jedno, čas drugo, peto sedmo i deseto.…  Kada se u poslednji, to jest zao čas, par dana pred nastup, čulo da nastupa i Diretkor opere Jasmina Trumbetaš Petrović, trebalo je da mi bude sve jasno… Da li je u pitanju bila nečija želja, volja, ili ultimatum… (Ja znam, vi se potrudite, pa saznajte, ako želite.) Tek njoj nije mesto na trećerazrednim (sklepanim) koncertima, koji se popularno zovu “tezga”… Sigurno ih tako zovu oni “vrli” operski pevači koji jedne druge pozdravljaju sa: Pocepaj, porobi, pokori…”
Naravno, bogata država Srbija je pukla za desetak hiljada evra, a sala puna… Sala “Amerikana”, Doma omladine (200 sedišta)… Niste čuli da postoji takvo mesto za “Gala koncerte opertskih arija”???  Pre koncerta,  oko stotinak srednjoškolaca na platou DO, ne može da se priđe ulazu.  Pitam ih da li čekaju za koncert, a oni zbunjeni, tek, jedna devojka objasni da čekaju dodelu diploma… Obiđem ih sve, uđem, kada posle par minuta, oni kolektivno svi u sali… Dobili signal za ulaz.
Na takvim koncertima, čak i u gledalištu, nije mesto Direktoru opere. Direktor opere mora da ima nivo… Pisao sam o tome zadnjih godina. Čak i pišem knjige o kulturi ponašanja, ali… Svakako da je Jasmina Trumbetaš Petrović bila jedna od najboljih izvođača. Pa i da se napiše, bila je  najbolja… Ali nije stvar biti najbolji na takvom mestu… Da napišem preciznije, na “svakakvim” mestima… I dalje se smejem jednoj anegdoti kada je jednoj “velikoj” pevačici, jedna druga, glasno, dovoljno glasno da, kao anegodotu, čuje ceo Beograd, rekla: Ja sam umetnica, a ti si pevačica.
Neka razmisle svi  da li su umetnici, ili pevači?
Neka razmisli gospođa Trumbetaš da li je umetnica, ili pevačica?
Prema tome, gosdpodo iz opere, svi vi, birajte, hoćete li da budete pevači, ili umetnici…
Organizator ovog i sličnih koncerata ne poseduje ni najmanji osećaj šta gde i kako ide… Organizator se nije potrudio da od onih desetak hiljada utrošenih evra fotokopira 200 lista papira sa napisanim programom… To košta 400 dinara. Bar bi znali da ćemo morati da sedimo, bez prestanka, sat i četrdeset minuta na tvrdim stolicama… Auuu… pa to je već nauka… Možda bi i to bilo štampano da su nekome “ponudili” par stotina evra. Ali bara mala (plitka), a suviše je krokodila. Apetiti veliki, jer ipak su u pitanju “operske arije”.. I to na “Gala koncertu” …
Znate li da stručnjaci za gastronomiju naplaćuju 10.000 hiljada evra da se osmisli jelovnik novootvorenog restorana. To je već decenijama cena u Beogradu. Ne može koncert, pa maker i onaj trećerazredni, da se peva po sistemu ko šta ume i želi… Pa kada mu se ćefne izađe na scenu. Pa kad, pa kad…
Pa onda na par dana pred nastup, neko lupi rukom o sto, uz povik: I ja učestvujem…
Meni je poznata ta priča: “I ja učestvujem!”… Ali nisam od onih koji ponavljaju iste priče… Pronađite te detalje u mojim tekstovima.
Možda gospodin Borisavljević i grupa “putujuća” misli kako čak i to može…  S brda, s dola, plus i oni koji lupaju rukom. Bez programa, bez pauze, ali sa unapred “obezbeđenom” publikom. Ne može, to se ne dešava ni na estradi, čak i na koncertima u onim najmanjim mestima… Jer kao što poznajem pravila oblačenja, ponašanja, gastronomije,… tako znam i o dešavannjima na estradi… Bar kada je organizacija u pitanju. Tek tako, znam i primećujem ono što drugima promiče…
I dok je Mama Huanita na koncertu, pevala: “O sole mio!”….
Ja sam odpevavao: Gde sam vreme izgubio…
Da, večeras je bio “Seviljski berberin.” Nikog nije bilo u “Direktorskoj loži”. Sigurno je Gospođa Trumbetaš ponela ključ sa sobom.
Predstava za pohvalu, a u parteru (do tada ispunjenog), nakon druge pauze, 41. fotelja prazna. Ovo je podatak bez loža u parteru, bez prve, druge, treće galerije. A, sala je na početku bila puna i to bez školske dece. Za pohvalu, ali i da Uprava stavi prst na čelo…
I večeras je Bartolo bio Nebojša Babić, a Figaro Dragutin Matić.
Za Babića samo jedna reč, fascinantan… Pošto sam tu reč potrošio na Babića, tražim adekvatnu za Matića… Čitalac treba da zna kako, ni Babić, a ni Matić ne spadaju u one koji su (administrativnim rečnikom rečeno) u Operi Narodnog Pozorišta Beograd u stalnom radnom odnosu. U tom svojstvu nije ni Ljubomir Popović, večeras Grof Almoviva, nije ni Nevena Matić, Rozina… Ugovor o delu, gost, zamena,…
Četiri glavna lika uspešne predstave i… Možda je tu odgovor zašto je predstava dobra…
A večeras je Don Bazilio bio Ivan Tomašev… Jednostavno rečeno vlada scenom. Možda će neko shvatiti kako repertoar treba da se pravi po Tomaševu, Babiću, Matiću…
Do tada: Sve dok ovi budu vladali,….
Podsetiću na jedan biser. Bivši Direktor , Janko Sinadinović,  je u oproštajnom pismu naveo kako je Opera, kojoj je on “uspešno” upravljao, osposobljena da izvede 37 različitih dela. Ne znam samo zašto se cele godine vrti 7 opera… Možda grešim, ako neko može da nabroji 8, ili 9, neka me demantuje. A gde su ostale, ostale?
U papirima kojima se izveštava Ministarstvo kulture, Vlada Republike Srbije, mediji u kojima rade novinari koji nikada nisu kročili u NP… tako piše... Ko još veruje u cifru 37… Ko veruje u dvocifren broj? Samo onaj ko ne ide u operu. 
I večeras sam tumarao,  pipao i tražio kvaku lože u mračnom hodniku, pre predstave i u svakoj pauzi. Inspicijent Branislava Pljaskić spade u one koji ne umeju da uključe osvtljenje u hodniku druge galerije levo.
Nekima u Operi očigledno odgovara da posetioci bauljaju po mraku.
Nećete me time sprečiti da dođem i da pišem…
Gospođo Jasmina Trumbetaš Petrović i Gospođo Ivana Vujić, podsetiću Vas ponovo. Glavni ulaz u Narodno pozorište nije iz Francuske ulice, već sa Trga Republike. Uđite nekada sa gledaocima na predstavu, oslušnite koje imaju želje, koje su im primedbe, šta im smeta… Spustite malo nivo svoje prepotentnosti i zapamtite Aleksandar Bugarski je predvideo troja vrata. Troja dvokrilnih vrata za ulaz… Inače, ako ne znate, Aleksandar Bugarski je projektovao zgradu kuće gde vi odlučujete.
Molio sam vaše radnike obezbeđenja, da nakon završetka predstave ne maltretiraju posetioce time što će i po desetak minuta da čekaju da se svi provuku kroz jednu polovinu jednih vrata. Prvo su nešto pokušali, a potom se vratili na staro. Meni je odgovoreno kako je tako naređeno. Večeras su tu vaši radnici stajali u holu, gledajući me kako sa ostalom publikom  idem stopu, po stopu napred… Ljubazni su, pozdravili smo se I klimanjem glava I osmesima... Napolju je padala kiša, plato pred ulazom premali…
Možda  je Gospođa Trumbetaš Petrović i večeras u nekom gradu, na koncertu,  van granica Srbije… Imali smo prilike da vidimo kako nastupa u Trebinju… Sa trećerazrednim pevačem, a la Estrada… Tamo nije zazirala od publike da čak i odpleše sa tim pevačem… Ili je možda i ples bio u sklopu ugovora, popularno rečeno "tezge"... . Ne bi me čudilo da taj "pevač" uskoro dođe i do, odavno željenih, dasaka Opere Beograd…
Ma i neka dođe, dolazili su i gori, ali ne ponižavajte me da stojim iza dvoja, katancima zaključanih staklenih vrata i da kroz njih  minutima, minutima, minutima gledam one srećnike koji su se dokopali svežeg vazduha. Neki pokušaše da otvore, ali "elzet" je to. Sigurnos na delu.
Ovo pišem u ponoć, nakon što sam se nadisao svežeg majskog vazduha.



O istoj temi, ali iz drugog ugla:


                         

17. 04. 2019.

Gaetano Doniceti, Lučija od Lamermura, Narodno pozorište, Beogradska Opera, Dragutin Matić, Snežana Savičić Sekulić, sopran, Dejan Maksimović, Darko Đorđević, Nenad Jakovljević, Ljubica Vraneš, Igor Matvejev, Aleksandar Nikolić, Boris Maksimović, scenograf, Marina Vuksanović Medenica, kostimograf, Miodrag Milivojević, Petar Antonović,… Maja Janušić, prevodilac, Anastasiya Holz, sopran, koncert, Guarnerijus. 17. 04. 2019.












UTISAK


Da li me čitaju, ili ne čitaju… znam, vidi se broj čitalaca, čak mogu da vidim koliko njih čita određeni tekst, kao i iz koje su države, itd.. itd… Dakle znam da ove tekstove čitaju, ali neki nisu pročitali šta sam napisao za Lučiju od Lamermura u junu prošle godine, a to glasi ovako:
“Večeras je Gospođa Kulen bila odlična. Sigurna, u punom rasponu koji zahteva uloga. Pokazala nam je svu lepotu svog glasa. Može zadovoljna da ode iz Beograda, a meni lično ostavlja jedan utisak, koji ću izraziti u rečenici: Onaj sopran koji se osmeli da prihvati sledeću Lučiju na beogradskoj sceni, neka razmisli da li je sposoban da ponovi, ili se bar približi onome što je uradila Kler Kulen.”
Ili nisu pročitali, ili misle…
Za početak:
Sve dok ovi budu vladali, Beograd neće imati ni operu, ni balet.
Ova predhodna rečenica, već najavljena. A mogu da tvrdim kako nećemo još dugo imati ni pristojnu operu, ni podnošljivi balet. Bar kada je nacionalna kuća u pitanju.
Zar mislite da sam tek onako, sa ulice, svratio na večerašnju predstavu? Pa ako se neko u svojoj dobronamernosti  moli (čak) u koliko dalekom, toliko svetom Jerusalimu, za zabludele duše (moje supruge i mene)… i to javno objavi na jednoj društvenoj mreži, moja malenkost može samo da presluša desetak izvođenja večerašnje opere, jer ipak bi bio greh ne osetiti, ili pak ne proceniti  nekog ko je sve dao da večeras briljira… Da ne navodim zvučna imena, spisak mi se za “Il dolce suono,” naravno i sve ostalo završava sa:… Priti Yende, Inva Tchako,… Renata Scotoo, Lisette Oropesa…
Ipak sam rodoljub i ne upoređujem naše operske “veličine” sa onim svetskim… Upoređujem ih samo sa trećerazrednim pevačima…
Samo veliki shvataju koliko je nama, običnim smrtnicima teško da osetimo, a još manje procenimo “vrhunsku umetnost”… Pogotovo, kada na tome insistiraju izvođači,… muzičari, pevači… Odbrana mojih stavova je u činjenici da istorija umetnosti (uvek sam spreman na dijalog u vezi svega što iznosim) ne poznaje  kako je nekog izvođača publika i kritika zanemarivala (do ignorisanja), a da je tek nakon smrti postao i hvaljen i cenjen… Publika, ma koliko bila neuka, neobrazovana, i nedobronamerna… Oseti, oseti bar na duže staze..… Podsetiću Vas. Samo se u likovnoj umetnosti dešavaju presedani… Zadržimo se samo kod jednog slova. Vermer je teško prodavao svoje slike, Van Gog samo jednu tokom života… Kasnije je bilo što je bilo.
Idem sada malo u digresiju, ali ćete na kraju videti kako je sve to neraskidivo povezano.
Tržište. Gruba reč, ali bi trebali svi da budu pred publikom koja bira… Makar se i tržište zvala… Dvogodišnji ugovori i stvar rešena… Imam odgovor i za one sa sindikalnom životnom filosofijom, koji pitaju: A šta da radi neko u pedesetoj kada izgubi glas… Odgovor je u jednoj reči, pedagogija…
Bavljenje umetnošću je privilegija koju vam daje talenat i rad… Kada vas publika više ne želi, povučete se....
Volim kada naše operske “veličine” naprave solistički koncert, ali ne u organizaciji opštinskih odbora vladajuće partije… Jer tada dovedu škole, udruženja penzionera…
Znajte, mnogo češće idem na muzičke događaje nego što o njima pišem…
Svratio sam, baš svratio pre nekoliko dana na koncert, u operskom svetu Beograda, poznate Anastasiye Holz. Gvarnerijus. A u Gvarnerijusu 19 osoba, zajedno sa njenim suprugom.
Na sceni troje, već spomenuta Gospođa Holz, tenor Alakesandar Saša Petrović, pijanista Dragana Anđelić Bunjac. Čekalo se samo da tenor “pukne”… Očigledno je on bio izbor Gospođe Holz, ali se da istovremeno zaključiti kako ovo troje umetnika nema ni po deset prijatelja, poznanika, komšija… Pa gde su tu još obožavaoci. Rekoh samo 19. Ulaz besplatan, naravno. To je moj doživljaj sa tog koncerta. “Koncerta” koji će biti upisan u nečije CV-e kao KONCERT. A na konceru niko mlađi od 45 godina. Pitam se gde su studenti Gospođe Holz. Na njenom sajtu piše da je profesor studentima koji osvajaju nagrade. A tenor neočekivano "pukao" i po drugi put.
Naravno, za par nedelja se o ovakvom i sličnim nastupima novinarima mogu ispredati lični utisci puni mašte,… Novinari nisu bili na koncertu (osim jedne peznzionerke kojoj se u BG priviđa Marija Kalas), oni koji gledaju takve emisije ne idu na kocerte… A “slava raste”… Kod koga?... Kod zaljubljenika u “Šarenice,” obožavaoce “Parova,” ljubitelja “Pinkovizija,”… I sutra, sutra takvi umetnici postanu deo državnih institucija… Dobiju “nameštenje” i “platu,” … do kraja života.
I previše je već takvih, a kandidata za upražnjena mesta,..  ima ih između 30 i 50, bar što se opere tiče. Ti čekaju, a onih koji nikada ne bi obnovili ni jedan ugovor u bilo kojoj operi u svetu je isto toliko.
Zato kažem, jedini izlaz je tržište. Dvogodišnji ugovor… I?
Zar mislite kako sam zaboravio na Lučiju, ili da sam se ovog koncerta setio slučajno… Ne sumnjajte u moju memoriju… Dva puta mi je do sada komjuterska tehnika zauvek “brisala” po nekih stotinak strana… I bez problema napišem identično… Srećom ti rukopisi su već u obliku knjiga.
Da se vratim na večerašnju predstavu. Zapazio sam nešto interesantno. Tvrdim kako je to mnogima, da ne kažem prepotentno, svima, promaklo… Prevod libreta su radili Kosta Carina i Maja Janušić. Dokle je čije, nije ni bitno, važno je da se nešto pomera. Godinama kritikujem prevode bračnog para Carina (Koste i Nade)… U svoje vreme su radili veoma brzo… Bilo ih je svuda. Neko poput mene, ko izučava, a i pamti kulturne događaje ove države, naravno da zna i to… Oni su iz vremena čuvene italijanske Cinecitta-e… (Objašnjenje za neupućene) Pandan Holivudu, ali na western temu… Italijani snime godišnje trideset  filmova, bračni par Carina toliko prevede za ex YU tržište.… Plus sve ostalo… Kao da u to vreme niko drugi nije znao italijanski.  Zato se podkradaju greške koje su u operskim libretima atak i na moje znanje i na intelekt. Izrazi su tu toliko nelogični i neutemeljeni, da imamo čak čelični nož u starom Egiptu, a čelik je ipak proizvod druge polovine dvadesetog veka… I da ne nabrajam i da ne nabrajam… Maji Janušić se takve greške ne dešavaju, ili ja nisam primetio… Bar u deset svojih impresija sam vapio da dobijemo druge prevode, jer oni sa etiketom “Carina” su katastrofalni. A večeras… libretto… I uvek taj grozni libretto za Lučiju koji na jednom mestu ima šest rečenica, šest stihova od kojih se svaki završava sa infinitivom. Infinitiv  na šest uzastopnih rečenica, pa to nije objavljeno od Gutenberga do danas… Ili Gospodin Carina gospodu iz Lučije posmatra sa kaubojsko-tarzanskog nivoa obrazovanja.
Večerašnju predstavu je režijski obnovio Aleksandar Nikolić. Već jedan veliki razlog da se dođe i vidi, jer Nikolić ume na veoma provokativan način da gledaoca uvuče u središte scenske radnje. Kod njega često najmanji pokret osobe na sceni razotkriva one najskrivenije namere lika, ili nagoveštava dalji tok dešavanja.
Večeras nisam u predstavi video ni jedan detalj za koji sam siguran da je Nikolićev. Rajmondo (sveštenik) se i dalje penje na sto,.. odatle utišava gomilu… Pa nije ovo opereta, pa ni u operetama nakon monologa sveštenika, građani ne pružaju ruke u nebo sa otvorenim dlanovima… Pagani li su, muslimani li su… Katolici sigurno nisu… O kostimu Lučije (široke pantalone su u pitanju) sam već pisao… A radnja (premeštena) na početak dvadesetog veka… Marini Vukasović Medenici, nula. Zato pohvale majstoru svetla Miodragu Milivojeviću i video produkciji, koju je radio Petar Antonović. Naravno, kompletna scenografija, minimalizovana do “kraja”, je za svaku pohvalu. “Krivac” Boris Maksimović…
Ponavljam i ovde svoje pohvale, jer ono što su uradili u ovoj predstavi to i zaslužuje. Naravno, užasnu režiju Džona Ramstera, ni tri Nikolića ne mogu da poboljšaju… Da vas ne zamaram detaljima…
Večeras nam je Uprava, u svom maniru, razbila još jednu iliziju… Ljubica Vraneš, Karmen od pre samo četiri dana drži kišobran Lučije od Lamermura. Zapravo Alisa u toj prerdstavi nema po čemu drugom da se pamti. Ista gospođa Vraneš je nakom prošlogodišnje Karmen, razmeštala krevet Dezdemoni, a Dezdemona je bila Anastasiya Holz. Ima li tako nešto još na nekom mestu?
A večeras Gospođa Snežana Savičić Sekulić je bila kakva je bila. Onaj ko mi u direktnom razgovoru bude tvrdio da nije loše pevala, mora da mi pokaže njen snimak (večerašnji). Što se tiče Lorda Enrika, Dragutina Matića očekivao sam mnogo više. Naravno, to ne znači da je bio loš, ali… Nije me dirnuo, a bariton poput njega to mora… Dejan Maksimović (Ser Edgardo)  je pružio veoma dobro pevanje. Maksimalno se trudio. Postigao je šta je želeo. Čestitam. Nenad Jakovljević. Sindikalno pevanje. Ne znam da li je i dalje predsednik jednog od operskih sindikata. Pevanje mu je zastalo na tom nivou. Prošle godine u toj roli je bio Ivan Tomašev… Da je Jakovljević bio na toj predstavi mogao je da čuje kako  Rajmondo treba da zvuči i izgleda.
Humoristi (srpski) su pre par decenija imali izraz: Peva kao pijani pravoslavni pop… Više nemaju taj izraz, jer su popovi školovaniji (naravno i pevački), a i ne piju onu lošu rakiju “brlju”, već su prešli na flaširana pića… Ne znam kako Jakovljevića da okarakterišem u jednoj rečenici. Ne zna se kada su kod njega  rečitativi, a kada peva... 
Darko Đorđević je stara priča u ulozi Lorda Artura. Kao da je pobegao u pola predstave nekog pariskog vodvilja se početka prošlog veka. Možda čoveku nisu objasnili kako ovo nije Žorž Fejdo, nego Doniceti… Ali… Važno da je Đorđević imao svog tapšača… Pa i drugi su večeras imali svoje tapšače, ali ovaj Dorđevićev je bio usamljen, na prvoj galeriji. Čak je pokušavao da inicira aplauze i u toku predstave, a na kraju je svog miljenika pozdravio sa jednim: Bravo!...
Ljubica Vraneš je bila Karmen koja nosi kišobran. Ne pomaže gospođi Direktorki ni tri puta da pročita ovaj moj tekst… Tvrdim da ona bitna poruka do nje neće nikada dopreti…
Da ne zaobiđem Igora Matvejeva. Baš mi nije ličio na Komandanta vojske Revensvuda. Pre na nekog Nušićevog lika iz “Sunjivog lica”… nekog ko je posle celonoćne tervenke došao u svoju kancelariju sreske pisarnice. I zašto takve manje role davati ljudima pred penzijom… Toliko je mladih koji čekaju u redu da stanu na te daske koje život znače…
Napisah život… Da, to je život… C' esta la vie… Kažu lepo, pevljivo i zvučno  francuzi…
Što se mene tiče, ostajem i dalje  zabludeo… Neka se soprani, mezzosoprani, altovi,… mole po svim svetskim crkvama za mene… Ostajem ja ovakav. Uostalom bolje da se mole za zabludele… od zabludelih često i sveci postaju… da ne navodim primere… Dakle, bolje da se mole za zabludele nego da se mole Bogu da im umesto lošeg podari lep glas…
Za to niti sam čuo, ... a, iskren da budem, u takvu bajku ne verujem.



O istoj temi, ali iz drugog ugla:



27. 03. 2019.

Verdi, Rigoleto, Dejan Maksimović, Dragutin Matić, Gabrijela Ubavić, Biljana Jovanović, Filip Vučić, Siniša Radin, Mihailo Šljivić, Ljubica Vraneš, Mina Gligorić, Katarina Čolaković, Ana Zorana Brajović, direktor, Jasmina Trumbetaš Petrović, direktor opere. 27. 03. 2019.
















MRTVO MORE

Večeras sam slušao Rigoleta, a nemam iskristalisan utisak da li je to bila dobra, ili loša predstava. Beskravna, da, anemična, da.
Dejan Maksimović, Vojvoda od Mantove i Dragutin Matić kao Rigoleto, je dovoljna garancija da se ode na predstavu sa predubeđenjem kako će da bude veoma dobro, pa još kada se na to doda Gabrijela Ubavić u roli Đilde… U Beogradu se uvek dugo čeka na prefinjenu sopransku čistotu glasa koju poseduje Gabrijela Ubavić, a večeras je u sali bila publika koja nije osetila veći deo onoga što su glavni akteri možda  želeli da joj sa scene prenesu.
Da ne tražim razloge. Zagovornik sam teorije da se nešto naprosto desi. Nešto što je van ljudske i želje i moći. Kasnije ću to da objasnim na jednom primeru. Sada želim samo reći kako je Matić bio Matić, ali adrenalin u publici, koji on bez problema izaziva na svakoj predstavi Rigoleta je izostao. Dejan Maksimović je možda bio i kvalitetniji i bolji od mnogih predhodnih predstava, ali bez efekta na slušaoce… Gabrijela Ubavić se bukvalno zadesila u predstavi gde nije mogla da briljira.
Ljubica Vraneš kao Madalena, je bila postojano dobra. Možda će iz ove predstave ostati upamćena samo njena erotska igra sa Vojvodom od Mantove. Pored njih Mihailo Šljivić, kao Sparafučile, je tokom predstave kod mene proizveo vapaj: Bajiću, gde si?... Ikao sam, ne tako davno, Dragoljuba Bajića u roli Sparafučila okarakterisao: Sparafućko, ulogu profućko!... ipak  je i to, tada, bilo mnogo bolje od večerašnjeg Šljivića, koji je, moram priznati, u mnogome sebe zauzdao, ali je ipak imao izlete falširanja i gromoglasnosti. Tvrdim kako se to kod njega neće popraviti. A vreme izazivam da me demantuje. Moji oponenti se zadovoljavaju šaptanjem iza leđa.
Večeras je Biljana Jovanović bila u roli Grofice Čeprano, pa je valjda zbog toga dobila privilegiju da se pokloni publici, a isto je uskraćeno Grofu, Filipu Vučiću, koji je takođe iz operskog studija, kao i: Siniši Radinu, Mini Gligorić i Katarini Čolaković.
Veče bi propalo da sam se oslonio samo na predstavu… Ipak su tu bili divni ljudi, ljubitelji opere… Večeras je zabavnije bilo u dvočasovnom druženju nakon predstave, nego ono što je imalo i muzičku podlogu i kostime i  dekor i režiju…
Da ne zaboravim, orkestar je u prvoj slici, prvog čina, ili bolje reći veći deo prvog čina imao i dinamiku i kompaktnost… Meni nije problem da pohvalim Dirigenticu Anu Zoranu Brajović… Naravno, svaki put kada zasluži… Da ne ulazim u analizu koliko je u daljem toku predstave tempom saplitala pevače…
Iako mnogi pokušavaju da mi prilepe etiketu nedobronamernosti, tvrdim kako najviše uživam da pišem najpozitivnije tekstove o pojedinim umetnicima. Ne znam da je neko sa više ushićenja pisao o Dejanu Kolarovu i njegovim fascinantnim igrama u Kopeliji, Dugoj Božićnoj večeri… Iako ga nikada nisam upoznao. Čak kada sam ga posle toga slučajno sreo na ulici, nisam mu se javio… Jedini sam zabeležio uspeh Nebojše Babića u prvoj predstavi “Moći sudbine”… Mnogi i danas čitaju “Nebojša Babić, baritone, Fra Melitone”… Da, tada se desilo čudo. Obrnuto čudo od onog današnjeg. U dobroj predstavi je Babić zabriljirao do neslućenih granica. Ne slučajno, jer je uvek, u svim sledećim predstavama, a sve sam ih gledao i slušao,  ponavljao kvalitet, ali tada se desilo čudo. To se i umetnicima, a i publici dešava retko, veoma retko… Takve trenutke čekam.
Voleo bih da pišem o takvim “čudima”, ne o anemičnim predstavama, poput ove večerašnje…
Zna se i šta je uzrok… klima…
Makro klima, mikro klima… Zar nije tužno da u direktorskoj loži Direktorka sedi sama… Zaraza, guba, zračenje,… O moćna Direktorko, pozovite prijatelje, urednike kulturnih rubrika, pozovite biznismene, političare, umetnike iz drugih branši… Biće onda više i poštovanja i novca za operske umetnike… Da, to sam do sada više puta pisao…
Mogao bi i čuveni baletski igrač, a neuspešni Direktor  Konstantin Kostjukov, nekada da dođe na opersku predstavu. Da vidi kako mu članovi baleta cupkaju. Ne igraju, već cupkaju… kako ko stigne i kad stigne, kao večeras… Ovih deset igrača će  iz Rigoleta da odu pravo u penziju. Neće igrati ni u Labudovom jezeru, ni u Bajaderi… Otićiće u penziju cupkajući… Sklonite ih odavde, ili ih naterajte da nauče i usklade korake…
O moćna Direktorko, Da li vam ljudi iz marketinga prisustvuju predstavama?... A pošto znam odgovor, sledi naredno pitanje:
Kako onda mogu nešto da promovišu, a ne znaju o čemu se radi i kako izgleda?
Oni, a i vi, poštovana Direktorko, tvrdim, da ne volite operu.
Sve dok ovi budu vladali, Beograd neće imati ni operu, ni balet.


O istoj temi, ali iz drugog ugla:



23. 03. 2019.

Đuzepe Verdi, Nabuko, Beogradska Opera, Dragutin Matić, Aleksandar Dojković, Dragoljub Bajić, Sanja Kerkez, Aleksandra Angelov, Mihailo Šljivić, Mihailo Otašević, Tatjana Mitić, Jasmina Trumbetaš Petrović, Direktor Opere. 23. 03. 2019. Piše David Naum.











Operska bruko, zoveš se Nabuko!

A Laura aplaudirala
(Nije neki aplauz, ali je stvaran)

Sve dok budu ovi vladali, Beograd neće imati ni operu, ni balet.
Večeras nam je Jasmina Trumbetaš Petrović, u svojstvu Direktora Opere, ponudila predstavu Nabuko.
Nama, gledaocima je servirala, a sama je na prvoj pauzi napustila salu. To baš nije bilo svojstveno predhodniku, VD Direktoru Janku Sinadinoviću. Moguće da je Sinadinović, ili imao jači želudac, ili poseduje manje sluha. Tek… Tek, bilo je šta je bilo.
Zar je neko mogao da očekuje  da će Ismail, Aleksandar Dojković da peva…?
Interesuje me ko je dozvolio da se ovakav Ismail pojavi na sceni. Ima li ova Opera Upravni odbor, Umetnički savet?
Ima li ova Opera  Upravni odbor, Umetnički savet? Koliko puta da ponovim pitanje???
Čime se oni bave?
Kontrolom nabavke toalet papira (tu su moguće pronevere), ili da li su vatrogasci protivpožarne boce napunili u predviđenom roku?
Sve dok budu ovi vladali, Beograd neće imati ni operu, ni balet.
Ova rečenica dođe kao Ceterum conceo.
Da ne pomisle moji oponenti, na čelu sa već spominjanim Sinadinovićem, da su ovo psovke… On se žalio na oštrinu reči… A pošto sumnjam u opšte obrazovanje (nekultura je vidljiva) mojih oponenata, objasniću.
Nekada, davno u Rimskom senatu je Marko Porcije Katon svako svoje izlaganje, bez obzira o čemu bilo, završavao rečenicom: Ceterum conseo Carthaginem esse delendem… Ili u prevodu: Što se ostalog tiče, smatram kako Kartaginu treba razoriti.
Ponavljao je, predskazujući Treći Punski rat… A valjda moji oponenti znaju kako od Kartagine nije ostao ni kamen na kamenu.
Od tada potiče Ceterum conseo… Što nije ni ružna reč, ni psovka… Niti to “omalovažava operske veličine”, kako se jedan bivši moćnik izrazio. Sigurno i sebe ubraja u te “veličine”.
Elem, ako je Dojković bio sramota, onda je Dragoljub Bajić, kao Zaharija polusramota. Valjalo bi da Bajić ponekad dođe u istu ovu operu kada Zahariju peva Ivan Tomašev. Mogao bi da čuje kako to zvuči, ili pak da se eventualno upiše kod istog u školu pevanja Verdija, ako Gospodin Tomašev odluči da se bavi pedagoškim radom.
Sanja Kerkez je večeras trebala da bude Abigaila. Trebala, a nije bila. To jest, nije bila onakva kakva je bila ranije. Čekam ispravku.
Aleksandra Angelov i Mihajilo Šljivić, prva Fenena, drugi Veliki sveštenik. Standardno. Ko je bio zna, ostali bolje da ne znaju.
Mihailo Otašević je posebna priča. Bio je Abdalo. Ipak da ne počinjem sa tom pričom. Neka se  njim pozabave oni koji su mu omogućili da se pojavi večeras na daskama.
Tatjana Mitić kao Ana, Zaharijina ćerka. Bolje da ne peva i da ne blati svoje prezime.
Na kraju, Dragutin Matić, Nabuko. Rećiću samo da je jedini dobio aplauz na otvorenoj sceni. Da, bilo je tu i pokušaja nekog tapšanja drugim likovima. Komešala se 1. loža preko puta Direktorske lože. Mislim na Ložu 1, prve galerije, levo… Tu već decenijama sede oni koji jurišaju na operske daske… Ali ovi što tu sede zadnjih godina i previše udvorički tapšu, bacajući pogled “preko puta”… vidi li se…. Vidi li se, pitaju se… Vrište svojima, skandiraju jedni drugima, prave atmosferu stiudentskog javnog časa, a većina tridesetogodišnjaka… Odatle niko nije aplaudirao Matiću… Mislim na aplauz na otvorenoj sceni… Sve vidim i sve čujem… Pozabaviću se  psihologijom te lože u nekom posebnom osvrtu.
A na kraju predstave, iz mraka se, u vezi jednog protagoniste, čuo  glas: "Bravo!" ... Prepoznatljiv glas. Od strane supruge… Jer supruga (normalno) brine da joj muža ne ocrne zvižducima…
Na kraju, ko će kome, ako neće svoj svome…
Sve dok budu ovi vladali, Beograd neće imati ni operu ni balet.
I tako, Direktorka nestala na prvoj pauzi. Možda je odjurila po transferzali Bugarska-Azerbejdžan… Ili nije izdržala.
Do sada je već postala popularna po svojim gafovima… Svojevremeno je pred celim Operskim Studijem izjavila: “Jedva sam izdržala predstavu u kojoj je pevala XYZ” (XYZ je pevačica sa dva prezimena) Da li je umesno iznositi prljav veš zaposlenih, pred onima koji nisu članovi kolektiva??? Pred mladim ljudima koji tek pokušavaju…
Zar se još neko čudi kako znam, pa znam, naravno da znam…
Zato kažem, Direktorki je garantni rok istekao. Možda se sprema na put… Ili… Zašto ne bi u neku “uzvratnu posetu” otišla Ana Rupčić… ne poznajem Gospođu Rupčić… Neće, dragi moji oponenti da vam prođe priča kako nekoga protežiram?... Zar nije Gospođa Rupčić pre par godina dobila nagradu svoje kuće… Zašto ne ode Nataša Jović Trivić?... Zar nije ove godine dobila nagradu “Breda Kalef”?...
Da vidimo ko će????
Sve dok budu ovi vladali, Beograd neće imati ni operu ni balet.
A večeras čudo… Uvertira veoma dobra… I od toga još veće Čudo, ona Grozna Laura koja uvek sedi do mene, aplaudira orkestru, aplaudira dirigentu Dejanu Saviću… Pitam je: Aplaudiraš?... A ona, veoma svesno odgovara: Aplaudiram! Dobro zvuče!
Jer uvertira je bila za pohvalu.
Oponenti će i dalje tvrditi kako se “izvesni ljudi” mrze… itd, itd,….
Hajde, dođite u operu, da zajedno poslušamo one koje navodno “mrzim”… Ili uzmite snimak opere… Ili sačekajte da svoje večeršanje nastupe okače na Youtube, Dojković, Bajić…
Ili možda u sitne sate, ove prolećne noći, Direktorka (nam) razmišlja kako da da ostavku.
Ima li ova kuća Upravni odbor, Umetnički savet. Ili veruju izveštajima poput onog od predhodnog VD direktora, koji se hvalio u medijima kako je “za njegovog mandata bilo 520 predstava i da ni jedna nije otkazana”…
Ovo večeras nije bila predstava, već polupredstava. Nismo mi ni polusvet, ni polugledaoci… Platili smo redovnu cenu. Gospođo Trumbetaš Petrović, izdržite do kraja.
Znate li šta znači reč: Sramota!??
Sve dok budu ovi vladali, Beograd neće imati ni operu ni balet.
Lepo je meni moj deda davno, veoma davno  govorio da se ne bavim pisanjem, nego da gajim piliće.

O istoj temi, ali iz drugog ugla:



.