27. 03. 2019.

Verdi, Rigoleto, Dejan Maksimović, Dragutin Matić, Gabrijela Ubavić, Biljana Jovanović, Filip Vučić, Siniša Radin, Mihailo Šljivić, Ljubica Vraneš, Mina Gligorić, Katarina Čolaković, Ana Zorana Brajović, direktor, Jasmina Trumbetaš Petrović, direktor opere. 27. 03. 2019.
















MRTVO MORE

Večeras sam slušao Rigoleta, a nemam iskristalisan utisak da li je to bila dobra, ili loša predstava. Beskravna, da, anemična, da.
Dejan Maksimović, Vojvoda od Mantove i Dragutin Matić kao Rigoleto, je dovoljna garancija da se ode na predstavu sa predubeđenjem kako će da bude veoma dobro, pa još kada se na to doda Gabrijela Ubavić u roli Đilde… U Beogradu se uvek dugo čeka na prefinjenu sopransku čistotu glasa koju poseduje Gabrijela Ubavić, a večeras je u sali bila publika koja nije osetila veći deo onoga što su glavni akteri možda  želeli da joj sa scene prenesu.
Da ne tražim razloge. Zagovornik sam teorije da se nešto naprosto desi. Nešto što je van ljudske i želje i moći. Kasnije ću to da objasnim na jednom primeru. Sada želim samo reći kako je Matić bio Matić, ali adrenalin u publici, koji on bez problema izaziva na svakoj predstavi Rigoleta je izostao. Dejan Maksimović je možda bio i kvalitetniji i bolji od mnogih predhodnih predstava, ali bez efekta na slušaoce… Gabrijela Ubavić se bukvalno zadesila u predstavi gde nije mogla da briljira.
Ljubica Vraneš kao Madalena, je bila postojano dobra. Možda će iz ove predstave ostati upamćena samo njena erotska igra sa Vojvodom od Mantove. Pored njih Mihailo Šljivić, kao Sparafučile, je tokom predstave kod mene proizveo vapaj: Bajiću, gde si?... Ikao sam, ne tako davno, Dragoljuba Bajića u roli Sparafučila okarakterisao: Sparafućko, ulogu profućko!... ipak  je i to, tada, bilo mnogo bolje od večerašnjeg Šljivića, koji je, moram priznati, u mnogome sebe zauzdao, ali je ipak imao izlete falširanja i gromoglasnosti. Tvrdim kako se to kod njega neće popraviti. A vreme izazivam da me demantuje. Moji oponenti se zadovoljavaju šaptanjem iza leđa.
Večeras je Biljana Jovanović bila u roli Grofice Čeprano, pa je valjda zbog toga dobila privilegiju da se pokloni publici, a isto je uskraćeno Grofu, Filipu Vučiću, koji je takođe iz operskog studija, kao i: Siniši Radinu, Mini Gligorić i Katarini Čolaković.
Veče bi propalo da sam se oslonio samo na predstavu… Ipak su tu bili divni ljudi, ljubitelji opere… Večeras je zabavnije bilo u dvočasovnom druženju nakon predstave, nego ono što je imalo i muzičku podlogu i kostime i  dekor i režiju…
Da ne zaboravim, orkestar je u prvoj slici, prvog čina, ili bolje reći veći deo prvog čina imao i dinamiku i kompaktnost… Meni nije problem da pohvalim Dirigenticu Anu Zoranu Brajović… Naravno, svaki put kada zasluži… Da ne ulazim u analizu koliko je u daljem toku predstave tempom saplitala pevače…
Iako mnogi pokušavaju da mi prilepe etiketu nedobronamernosti, tvrdim kako najviše uživam da pišem najpozitivnije tekstove o pojedinim umetnicima. Ne znam da je neko sa više ushićenja pisao o Dejanu Kolarovu i njegovim fascinantnim igrama u Kopeliji, Dugoj Božićnoj večeri… Iako ga nikada nisam upoznao. Čak kada sam ga posle toga slučajno sreo na ulici, nisam mu se javio… Jedini sam zabeležio uspeh Nebojše Babića u prvoj predstavi “Moći sudbine”… Mnogi i danas čitaju “Nebojša Babić, baritone, Fra Melitone”… Da, tada se desilo čudo. Obrnuto čudo od onog današnjeg. U dobroj predstavi je Babić zabriljirao do neslućenih granica. Ne slučajno, jer je uvek, u svim sledećim predstavama, a sve sam ih gledao i slušao,  ponavljao kvalitet, ali tada se desilo čudo. To se i umetnicima, a i publici dešava retko, veoma retko… Takve trenutke čekam.
Voleo bih da pišem o takvim “čudima”, ne o anemičnim predstavama, poput ove večerašnje…
Zna se i šta je uzrok… klima…
Makro klima, mikro klima… Zar nije tužno da u direktorskoj loži Direktorka sedi sama… Zaraza, guba, zračenje,… O moćna Direktorko, pozovite prijatelje, urednike kulturnih rubrika, pozovite biznismene, političare, umetnike iz drugih branši… Biće onda više i poštovanja i novca za operske umetnike… Da, to sam do sada više puta pisao…
Mogao bi i čuveni baletski igrač, a neuspešni Direktor  Konstantin Kostjukov, nekada da dođe na opersku predstavu. Da vidi kako mu članovi baleta cupkaju. Ne igraju, već cupkaju… kako ko stigne i kad stigne, kao večeras… Ovih deset igrača će  iz Rigoleta da odu pravo u penziju. Neće igrati ni u Labudovom jezeru, ni u Bajaderi… Otićiće u penziju cupkajući… Sklonite ih odavde, ili ih naterajte da nauče i usklade korake…
O moćna Direktorko, Da li vam ljudi iz marketinga prisustvuju predstavama?... A pošto znam odgovor, sledi naredno pitanje:
Kako onda mogu nešto da promovišu, a ne znaju o čemu se radi i kako izgleda?
Oni, a i vi, poštovana Direktorko, tvrdim, da ne volite operu.
Sve dok ovi budu vladali, Beograd neće imati ni operu, ni balet.


O istoj temi, ali iz drugog ugla:



23. 03. 2019.

Đuzepe Verdi, Nabuko, Beogradska Opera, Dragutin Matić, Aleksandar Dojković, Dragoljub Bajić, Sanja Kerkez, Aleksandra Angelov, Mihailo Šljivić, Mihailo Otašević, Tatjana Mitić, Jasmina Trumbetaš Petrović, Direktor Opere. 23. 03. 2019. Piše David Naum.











Operska bruko, zoveš se Nabuko!

A Laura aplaudirala
(Nije neki aplauz, ali je stvaran)

Sve dok budu ovi vladali, Beograd neće imati ni operu, ni balet.
Večeras nam je Jasmina Trumbetaš Petrović, u svojstvu Direktora Opere, ponudila predstavu Nabuko.
Nama, gledaocima je servirala, a sama je na prvoj pauzi napustila salu. To baš nije bilo svojstveno predhodniku, VD Direktoru Janku Sinadinoviću. Moguće da je Sinadinović, ili imao jači želudac, ili poseduje manje sluha. Tek… Tek, bilo je šta je bilo.
Zar je neko mogao da očekuje  da će Ismail, Aleksandar Dojković da peva…?
Interesuje me ko je dozvolio da se ovakav Ismail pojavi na sceni. Ima li ova Opera Upravni odbor, Umetnički savet?
Ima li ova Opera  Upravni odbor, Umetnički savet? Koliko puta da ponovim pitanje???
Čime se oni bave?
Kontrolom nabavke toalet papira (tu su moguće pronevere), ili da li su vatrogasci protivpožarne boce napunili u predviđenom roku?
Sve dok budu ovi vladali, Beograd neće imati ni operu, ni balet.
Ova rečenica dođe kao Ceterum conceo.
Da ne pomisle moji oponenti, na čelu sa već spominjanim Sinadinovićem, da su ovo psovke… On se žalio na oštrinu reči… A pošto sumnjam u opšte obrazovanje (nekultura je vidljiva) mojih oponenata, objasniću.
Nekada, davno u Rimskom senatu je Marko Porcije Katon svako svoje izlaganje, bez obzira o čemu bilo, završavao rečenicom: Ceterum conseo Carthaginem esse delendem… Ili u prevodu: Što se ostalog tiče, smatram kako Kartaginu treba razoriti.
Ponavljao je, predskazujući Treći Punski rat… A valjda moji oponenti znaju kako od Kartagine nije ostao ni kamen na kamenu.
Od tada potiče Ceterum conseo… Što nije ni ružna reč, ni psovka… Niti to “omalovažava operske veličine”, kako se jedan bivši moćnik izrazio. Sigurno i sebe ubraja u te “veličine”.
Elem, ako je Dojković bio sramota, onda je Dragoljub Bajić, kao Zaharija polusramota. Valjalo bi da Bajić ponekad dođe u istu ovu operu kada Zahariju peva Ivan Tomašev. Mogao bi da čuje kako to zvuči, ili pak da se eventualno upiše kod istog u školu pevanja Verdija, ako Gospodin Tomašev odluči da se bavi pedagoškim radom.
Sanja Kerkez je večeras trebala da bude Abigaila. Trebala, a nije bila. To jest, nije bila onakva kakva je bila ranije. Čekam ispravku.
Aleksandra Angelov i Mihajilo Šljivić, prva Fenena, drugi Veliki sveštenik. Standardno. Ko je bio zna, ostali bolje da ne znaju.
Mihailo Otašević je posebna priča. Bio je Abdalo. Ipak da ne počinjem sa tom pričom. Neka se  njim pozabave oni koji su mu omogućili da se pojavi večeras na daskama.
Tatjana Mitić kao Ana, Zaharijina ćerka. Bolje da ne peva i da ne blati svoje prezime.
Na kraju, Dragutin Matić, Nabuko. Rećiću samo da je jedini dobio aplauz na otvorenoj sceni. Da, bilo je tu i pokušaja nekog tapšanja drugim likovima. Komešala se 1. loža preko puta Direktorske lože. Mislim na Ložu 1, prve galerije, levo… Tu već decenijama sede oni koji jurišaju na operske daske… Ali ovi što tu sede zadnjih godina i previše udvorički tapšu, bacajući pogled “preko puta”… vidi li se…. Vidi li se, pitaju se… Vrište svojima, skandiraju jedni drugima, prave atmosferu stiudentskog javnog časa, a većina tridesetogodišnjaka… Odatle niko nije aplaudirao Matiću… Mislim na aplauz na otvorenoj sceni… Sve vidim i sve čujem… Pozabaviću se  psihologijom te lože u nekom posebnom osvrtu.
A na kraju predstave, iz mraka se, u vezi jednog protagoniste, čuo  glas: "Bravo!" ... Prepoznatljiv glas. Od strane supruge… Jer supruga (normalno) brine da joj muža ne ocrne zvižducima…
Na kraju, ko će kome, ako neće svoj svome…
Sve dok budu ovi vladali, Beograd neće imati ni operu ni balet.
I tako, Direktorka nestala na prvoj pauzi. Možda je odjurila po transferzali Bugarska-Azerbejdžan… Ili nije izdržala.
Do sada je već postala popularna po svojim gafovima… Svojevremeno je pred celim Operskim Studijem izjavila: “Jedva sam izdržala predstavu u kojoj je pevala XYZ” (XYZ je pevačica sa dva prezimena) Da li je umesno iznositi prljav veš zaposlenih, pred onima koji nisu članovi kolektiva??? Pred mladim ljudima koji tek pokušavaju…
Zar se još neko čudi kako znam, pa znam, naravno da znam…
Zato kažem, Direktorki je garantni rok istekao. Možda se sprema na put… Ili… Zašto ne bi u neku “uzvratnu posetu” otišla Ana Rupčić… ne poznajem Gospođu Rupčić… Neće, dragi moji oponenti da vam prođe priča kako nekoga protežiram?... Zar nije Gospođa Rupčić pre par godina dobila nagradu svoje kuće… Zašto ne ode Nataša Jović Trivić?... Zar nije ove godine dobila nagradu “Breda Kalef”?...
Da vidimo ko će????
Sve dok budu ovi vladali, Beograd neće imati ni operu ni balet.
A večeras čudo… Uvertira veoma dobra… I od toga još veće Čudo, ona Grozna Laura koja uvek sedi do mene, aplaudira orkestru, aplaudira dirigentu Dejanu Saviću… Pitam je: Aplaudiraš?... A ona, veoma svesno odgovara: Aplaudiram! Dobro zvuče!
Jer uvertira je bila za pohvalu.
Oponenti će i dalje tvrditi kako se “izvesni ljudi” mrze… itd, itd,….
Hajde, dođite u operu, da zajedno poslušamo one koje navodno “mrzim”… Ili uzmite snimak opere… Ili sačekajte da svoje večeršanje nastupe okače na Youtube, Dojković, Bajić…
Ili možda u sitne sate, ove prolećne noći, Direktorka (nam) razmišlja kako da da ostavku.
Ima li ova kuća Upravni odbor, Umetnički savet. Ili veruju izveštajima poput onog od predhodnog VD direktora, koji se hvalio u medijima kako je “za njegovog mandata bilo 520 predstava i da ni jedna nije otkazana”…
Ovo večeras nije bila predstava, već polupredstava. Nismo mi ni polusvet, ni polugledaoci… Platili smo redovnu cenu. Gospođo Trumbetaš Petrović, izdržite do kraja.
Znate li šta znači reč: Sramota!??
Sve dok budu ovi vladali, Beograd neće imati ni operu ni balet.
Lepo je meni moj deda davno, veoma davno  govorio da se ne bavim pisanjem, nego da gajim piliće.

O istoj temi, ali iz drugog ugla:



.

21. 03. 2019.

Bize, Carmen, Karmen, (koncert), Jadranka Jovanović, mecosopran, Janko Sinadinović, Vuk Zekić, Vuk Matić, Marija Jelić, sopran, Nevena Matić, Željka Zdjelar, Pavle Žarkov,… Ana Zorana Brajović, dirigent… Jasmina Trumbetaš Petrović, direktor opere… Napisao David Naum, 20. 03. 2019.














ŠTA ĆE SRBIJI MORE!

Sve dok budu ovi vladali, Beograd neće imati, ni operu, ni balet.
Sinoć se dogodila Carmen. Dobro ste pročitali, sinoć. Po ustaljenom običaju pišem svoje utiske odmah nakon predstave, jer se tako dobija ona aroma trena, postiže se autentičnost,… Sinoć nisam imao snage iz više razloga…
Valjda je Jadra Nacionale trebala da opravda svoju drugu platu (prva joj je poslanička i, naravno, dvostruko veća)… da opravda platu koju prima u Operi, pa joj je “omogućeno” da peva Carmen. Preciozila i Pepeljuga joj očigledno manje leže… Gospođa poslanica peva u tri predstave tokom sezone (ili kalendarske godine, ili kako hoćete) i prima “drugu platu”… Traži li stroga direktorka i od nje da dolazi svakodnevno na probe???? Jasno, pojaviće se Jadra Nacionale na svim “Gala koncertima”… A i tamo će biti ili Preciozzila, ili Carmen. Carmen, ili Preciozzila… Naravno, uvek će biti na kraju koncerta, jer je ona Jadra Nacionale.
Ali i dalje je Jadranka Jovanovića jedna od, a možda i najveća dama Opere Beograd… E, tu je srž mog današnjeg (prvi put ne večerašnjeg) pisanja.
Internetom kruži ona izlizana fraza: Dama se ne postaje, dama se rađa… Kao neko ko piše i treću knjigu na temu, stilova, manira, lepog ponašanja,… zaključujem kako dama u trenu može da prestane to da bude. Kasnije o tome…
Sinoć smo imali predstavu koja je,  osim opravdavanja plate J. J., trebala da posluži kako bi se u orbitu operskog sazvežđa  lansirao jedan satelit.
Dve osobe od značaja za ovu predstavu "nisu" napisale pismo kako mlađana Marija Jelić, član Operskog Studija, ne može da “iznese” ulogu Mikaele u spremanoj  predstavi. Sindikat opere "nije" reagovao i tražio u vezi toga objašnjenje od Direktorke (nam) Jasmine Trumbetaš Petrović. Direktorka se nije oglušila o mišljenja, nije posustala u svojim namerama, nije, nije, nije.... Niko nije ništa… Ili su svi sve… Tek, Direktorka je prisustvovala probi večerašnje opere… Pa naravno nova direktorka je stavila sebi (javno) u zadatak da promoviše mlade… Nekog više, nekog manje! (To već nije rekla!) Zašto bi i govorila, svima je jasno.
Pre mesec dana sam postavio pitanje: Da li će u martu ista ta Marija Jelić, od svih članova Operskog Studija, najviše puta da nastupa na velikoj sceni Beogradske Opere… Do sada su se moja “proročka viđenja” uvek ostvarivala… Nek  je sa srećom i njoj i Direktorki. Tek jedna od mojih sagovornica,  koja ne živi ovde i ne zna dešavanja u vezi M. J., za nju, u pauzi predstave, reče: Ova peva kao srednjoškolka.
Sve dok budu ovi vladali, Beograd neće imati, ni operu, ni balet.
Ova rečenica dođe kao Ceterum conceo.
Da i ovde Gospodin Janko Sinadinović ne pomisli kako se upotrebljavaju “neprimerene reči za opertske veličine”. Za vreme svog neuspešnog VD direktorovanja, pretio je tim rečima… PRETIO JE. Tvrdeći da će da se "žali Ministarstvu… "??? Kada saznam koje je “ministarstvo” zaduženo za one koji pišu “bezobrazno”, iskoristiću i ja da se žalim na istu adresu na one koji pevaju Bezobrazno Loše.
Večerašnji Don Hoze u tumačenju Janka Sinadinovića je bio grozan. Napominjem, niko od mene nije više hvalio istog tog Janka, kada je bio za pohvalu…
Večerašnjeg Hozea bih stavio u priču: “Došao seljak u glad i ugledao prelepu kurvu!” Tako je Janko izgledao, A Don Hoze je sa sela, a Carmen je lepa ciganka, za koju bi danas bilo rečeno “modernim rečnikom” … promiskuitetna.
Šta pričati o Janku, ili popaljenom Don Hozeu… Tek, jedna dama, koja sa suprugom živi u inostranstvu i koja svaki put pri dolasku u BG poseti (i našu) opersku predstavu reče: “Ovo je razgolićena gerijatrija!.. Bljutavo, Grozno!”… Izašla je, ne sačekavši zadnji čin.
Ono što Jadri Nacionale može da se toleriše, Janku ne može… Ipak je J. J. dama. Još. Da li na sceni zadigla haljinu još 20, ili 40 santimetara... Sme, ume, može,.. A Janko je samo Janko. Bio i ostao. Rezime: Što više J. zadiže haljinu, to je J. više Janko.
Kada smo kod toga, temperamnetna dirigentica Ana Zorana Brajović je već sa prvim taktovima uvertire krenula sa pokretima katakali plesa. Evo radosti za mene, pomislih… Ipak sam neko ko je taj ples, u više navrata, gledao na samom izvorištu… I da ne ulazim u detalje, to ostavljam za neku svoju životnu priču…  Tako da mi je ovo njeno improvizvanje, do smeha, zanimljivo. Priznaću, nemam problem da svakog pohvalim… Gospođa Zorana Brajović se večeras do krajnih (svojih) granica trudila da  unese život u prestavu… Naravno da je čekala “veličine” da se smisle, progutaju pljuvačku, dođu do vazduha, ili se smiluju da nastave sa pevanjem, u nekoj lično-svojoj dramaturgiji. Ipak je ovo pisanje o damama, a gospođa Brajović, po mom skromnom znanju, nikada to neće postati… Piše po internetu, dame se rađaju,… a umetnik se teško postaje, dodajem ja…
Vuk Matić, kao Poručnik Zuniga, već viđen, već slušan…
Vuk Zekić, kao toreador… Morao bi da dođe na neku predstavu gde je Eskamiljo Miodrag D. Jovanović, da vidi, donekle, kakvo je držanje toreadora, ali da dođe i na predstavu kada je Nebojša Babić u istoj roli, kako bi čuo, pa da krene tim pravcem…
Večerašnje Mercedes i Fraskita, Željka Zdjelar i Nevena Matić, melem na sve niske udarce primljene od glavnih rola. Uvek spomenem Pavla Žarkova… Postojano dobar.
O baletskim igračima sam pisao više puta. Neki će dočekati penziju cupkajući u operskim predstavama… I za divno čudo, srećni su. Većina bi se polomila da im neko dozvoli da igraju u Labudovom jezeru, Bajaderi,…
Sve dok budu ovi vladali, Beograd neće imati, ni operu, ni balet.
Uostalom nije nesreća za Srbiju što nema izlaz na Jadransko more. Sreća je što imamo Jadru Nacionale. Moram da konstatujem, ostala je i lepa i dama. Čak je zadržala svoj (uvek pomalo) izveštačeni šarm, pa je i sinoć očima tražila od publike da produže aplauze, ne pomerajući se od rampe… Kod nje važi ono neprirodno pravilo, što više godina, to više seksipila… Šta će od tog dvoje prvo da popusti, vidićemo… Ona očigledno nema nameru da Carmen prepusti nekoj drugoj.
Zakucajte, operski moćnici, tablu na ulasku u Operu, sa natpisom: “Mezzosoprani beogradski, ostavite svaku nadu da ćete pevati Carmen, dok je J. J. živa.”
A publika… Stotinak dece i gospođe koje obavezno fotografišu Jadru Nacionale,.. valjda te fotografije u narednih par sati (tokom predstave) šalju svim tetkama, strinama, komšinicama… gledaju u telefone, tipkaju... I na kraju aplaudiraju…
Direktorka može da bude srećna, isterala je što je želela sa Marijom Jelić… Možda planira da je stavi da peva i Normu. Mislim na onu propalu opersku predstavu, iz vremena direktorovanja Janka Sinadinovića… Potrošen enormni novac za režiju, kostime, scenografiju,.. (sve stiglo iz Evrope)… Sve pompezno, a Norma… Gde naći Normu??? A Norma???
Bitno je da se naš Janko hvalio, na kraju mandata, sa 520 neotkazanih predstava… zar neko sumnja da će da spominje propale premijere…???
Sadašnja Direktorka (nam) može mirno da krene transverzalom Bugarska- Azerbejdžan.
Sve dok budu ovi vladali, Beograd neće imati, ni operu, ni balet.
Gospodine Sinadinoviću, Ceterum conseo nije psovka, niti ružna reč… A pošto sumnjam u opštu kulturu mnogih moćnika, a i “umetnika”, poglavito (veoma lep izraz iako nije naš) operskih pevača, daću i objašnjenje, naravno kada dođe vreme…
………..
Srećan sam. Iz J. J. i dalje zrači dama,… a i tužan sam… Znate, ja pripadam onom operskom underground-u i do mene dođu sve one šale, radosti i zluradosti koje šetaju među takvima… Jedna dojučerašnja dama… ja sam je takvom kategorički proglašavao,  bila je (aktivna, upotrebiću stari srpski izraz: Mobila je!) na koncertu jedne “veličine” za koju sam svojevremeno napisao: “Nikada ti nećeš imati koncert na Kolarcu!” Naravno,  scena “Kolarac-a”,  je kao i većina drugih institucija na prodaju i iznajmljivanje, ali još nemamo ništa drugo za reper u svoj ovodanašnjoj kulturnoj  sirotinji, kojoj pripadamo… A underrground-ovskim internetom, zluradost koja je prostrujala, je glasila kratko, …koliko kratko toliko ubitačno. “Morala je da odradi dobijene haljine!”
Valjda je onaj, za koga tvrdim da nikada od njega neće biti Pevač, rešio da pređe u šnajderluk… Pametno. Pametno sa njegove strane… Krene li mu dobar štep, eto njega na sceni sa većinom ovdašnjih pevačica…
Možda izgube "malo" na ugledu, ali dobiju na stajligu.
A tužan sam, priznajem… Šta ću, volim da se divim i da uživam u lepim, pametnim,… uspešnim ženama… Naravno, onda je razočaranje veće, ali to je deo one magije koju stvara umetnost, a od čega sam nedvosmileno zavisan.
Ipak: Sve dok budu ovi vladali, Beograd neće imati, ni operu, ni balet.
Kraj ne vidim. Može Direktorka (nam) i da produži transverzalom Bugarska-Azerbejdžan… I dalje i dalje, na istok,.. Molio bih je samo da više u intrvjuima ne spominje “kako je zovu Verdijanka”. Ne znam gde je to čula? Novinarima i onako operski pevači mogu da pričaju šta žele. Novinari na idu u NP, a domaćice u Feketiću i Mrčajevcima veruju onome što pročitaju. Za mnoge, poput nje, informacija, u NP se, osim ulaza iz Francuske ulice, ulazi na vrata koja su prema Trgu Republike. Neka ponekad uđu na ta vrata. Uđu, budu na predstavi do kraja, izađu zajedno sa publikom. Ako se tu uđe, sve izgleda drugačije. A onda možete i da čujete kako vas ko “stvarno” zove… Oslušnete li, naravno.
Srećan put Gospođi Direktorki.
Srećom, Zemlja je okrugla, ili na nesreću, Zemlja je okrugla. Ono što ode vrati se, ali sa druge strane.
Sve dok budu ovi vladali, Beograd neće imati ni operu ni balet.


O istoj predstavi, ali iz drugog ugla:





06. 03. 2019.

Pučini, Toska, Beogradska Opera, Narodno Pozorište, Jasmina Trumbetaš Petrović, Nikola Kitanovski, Miodrag D. Jovanović, Marija Jelić, Mirjana Goločevac, Miraš Vuksanović, Dejan Savić, dirigent.... 06. 03. 2019.













ODLIČNA TOSKA,
Odličan Nikola Kitanovski,
Odlična Jasmina Trumbetaš Petrović, ali…

Znajući kako večeras idem u Operu, prijatelji su me pitali:
-Koja predstava je na repertoaru?
-Toska! - odgovorio sam.
-A šta peva Marija Jelić? – pitali su.
-Ona ne peva, jer osim Toske, koju večeras peva Jasmina Trumbetaš Petrović,  ne postoji drugi ženski lik. Naravno, ako se zanemari Pastir, koji je nevidljiv, a to opet nije na nivou Marije Jelić.
Tako dođoh do večerašnje predstave.
Mnogi mi zameraju kako odlazim u digresije, ali na kraju neka razmisle, svaka reč i rečenica imaju svoju svrhu i bez tih digresija bi bilo suvoparno.
Ipak spadam u muškarce koji vole sve što je sočnije i softnije.
Večeras je na sceni Opere Beograd gostovao najbolji beogradski tenor. Iz mojih predhodnih razmišljanja i zaključaka, znate kako u slučajevima kada to napišem, mislim na Nikolu Kitanovskog.
Večerašnji Mario Kavaradosi je bio odličan. Od mene je, na kraju predstave, dobio jedno najiskrenije Bravo. Sa odličnom glumom, harizmatično je vladao scenom. Možda će ovde oni koji su bili na predstavi da počnu sa treptanjem. Možda nekoga pohvalim preko mere, ali nikome nisam oprostio i najmanji propust. Kitanovski je večeras u jednom trenutku ostao bez potrebne jasnoće, bez kontrole. Konkretno, pevači takvu nezgodu nazivaju jednom ružnom rečju. Šlajm.
I pored toga, večerašnji Kavaradosi je bio odličan. Za druge naše tenore nedostižan. Za sada. Kada nekoga budem doživeo da je bolji, napisaću. Jer ja nemam problem da o istim pevačima jednom pišem veoma loše, a drugi put, kada zasluže, da ih veličam.
Neka u prilog toga ide i moj večerašnji doživljaj Florije Toske. Jasmina Trumbetaš Petrović je bila odlična.  Veoma lepo otpevana  “Vissi d'arte, vissi d'amore. ”Kada je izašla na kraju predstave, pozdravio sam je sa Bravo. Čak i ono što joj često manjka, bar do sada, a zove se gluma, bilo je na veoma visokom nivou. Videlo se da Gospođa Trumbetaš i Kitanovski uživaju u duetima. Kroz desetine sitnih gestova (u drugim podelama toga nema)  pokazali su kako uz svoje zadovoljstvo žele da podare  publici “cele sebe” kroz maksimalnu sugestivnost. Takav treba biti na operskoj sceni. Hvala im na tome.
Da spomenem i Miodraga D. Jovanovića kao Barona Skarpiju. Samo ću reći, bolji nego ikada do sada. Moćan i dostojanstven na sceni.
Početak predstave mi nije mirisao “na dobro,” iako sam došao sa željom da uživam u nastupu Nikole Kitanovskog. Crkvenjak, Mihailo Šljivić, izlazi na scenu sa drvenom kofom u desnoj ruci i prolazeći pored kipa Majke Božje, se krsti  levom rukom… Onako “reda radi”… Pomislio sam da nije neki komični pristup… Onda malo bolje osmotrim isti taj kip…
Imam ja o tom kipu odavno svoje mišljenje, ali ako bih i ovde prozvao scenografa Miraša Vuksanovića, pomislili bi ljudi kako imam nešto protiv njega. Kip bez jasne i nedvomsilene marame, zapravo dela toge kojom su se žene u Judeji ogrtale, nije Majka I.H. Ovaj kip liči na Grčku Higiju. Grci su mogli svoju boginji zdravlja da prikažu sa kratkom, ili poludugom  kosom, da prikažu konture skoro celih nogu..
Jer na zdravim i lepim  nogama je zdravo telo, ne? Postavlja pitanje onaj humoristički deo mene… Majka Božja da se prikaže sa nogama koje se ocrtavaju tridesetak santimetara iznad kolena… Ne!.. Na ovakav način?.. Ne!
Pošto u Beogradu nema nikoga ko analizira scenografiju, kostimografiju, maske… Da li iko o tome piše osim mene??? Pošto Opera Beograd ima Umetnički savet i Upravni odbor, koji, očigledno postoje, ali još očiglednije  ne rade svoj posao… Sve prolazi… odnosno sve ostaje isto…
Još jedna, sa jedne strane lepa, a sa druge strane ružna konstatacija.
Večeras je u Operi bilo sedamdesetak penzionerki, koje su došle organizovano… Smeštene su u prvih pet redova partera. One su spasle ovu predstavu. Predstavu na kojoj je, sa tim gošćama, bilo popunjeno nešto malo preko polovine sale.
Marketing, kao i uvek, zatajio… Kolege Kitanovskog, profesori sa fakulteta M.U., studenti fakulteta M. U…. Nisam video ni jednog… A imali su šta da čuju… Možda njih ne zanima opera, možda oni ne uživaju u operi, ali su trebali da dođu i čuju kakve hoćemo Kavaradosije… Dok ne dođu takvi, biće zviždanja.
Zapravo od poznatih pevačica primećena je samo, već spomenuta, Marija Jelić… Ne verujem da je tu bila u svojstvu studenta. Možda u nekom drugom svojstvu.
I za kraj pohvala. Mislim da to treba da ide na račun inspicijenta Mirjane Goločevac. Već je pisano u nekoliko navrata kako se u hodniku  druge galerije levo, ne uključuje osvetljenje… Razvodnice, posetioci,…  tumaraju u mraku, pipaju, tražeći kvake od vrata, uključuju mobilne telefone… Mesecima, godinama… Večeras isto tako… Da bi, da bi na kraju večerašnje predstave bljesnule sve silalice u hodniku?
Pitam razvodnicu: Šta je ovo?... Ona se smeje… Pitam  je, seća li se kada se zadnji put ovo dogodilo… Ona se smeje…
Očigledno, razvodnica zna sa kim ima posla, a vi, operski moćnici, izgleda, još ne znate???
Znači ispravno je, može,… ali… neko neće da pritisne dugme.
Mislim kako je krajnje vreme da neko “upali svetlo u operi”.
Predhodni Direktor Opere je u svakom mom pisanju, na kraju, dobijao, takozvano obraćanje.
Da ne posmisli Gospođa Jasmina Trumbetaš Petrović da je manje primećujem, cenim, ili da je, sačuvaj Bože,  ignorišem.
Kao pevačica ste večeras bili odlični… I uvek ću Vas hvaliti za svaki dobar potez.
Na svu muku koju trenutno imate, stalno ponavljam kako sam veoma dobro informisan i da ne iznosim ni deseti deo svojih saznanja. Na svi muku, pridodajte i činjenicu da se “beogradski operski krug” smeje snimcima pevačice koju vi protežirate. Snimcima sa upevavanja te osobe, a ja već mesecima tvrdim kako role dobija bez audicije,… sem ako niste komisija za audiciju Vi i još neko nahvatan na hodniku… Čak i da je tako, da ste čuli te snimke, ne biste je pustili na scenu.
Gospođo Trumbetaš, razvodnica može da se smeje na moje pitanje, jer je ubeđena da znam njen odgovor, Vi ne možete da se smejete na moje pitanje, jer ja ne znam Vaš odgovor.
I da završim… Večeras je, bez obzira na kvalitet, predstava bila veoma mučna. Atmosfera u sali, na pauzama, na kraju predstave, nikakva.… Pitajte ljude u bifeu koliko su pića prodali na pauzama… Tvrdim da je uzrok Dejan Savić… Svojom negativnom pojavom, ledi salu… On nema ni delić osmeha, bar lažnog, ni kada se poklanja publici… Kažu da je ime Dejan nastalo od staroslovenske reči dejati (delati)… Šta li je to Gospodin Savić uradio kada je takav???
Videćemo na nekoj drugoj predstavi.


O istoj temi, ali iz drugog ugla:



02. 03. 2019.

“Čarobni breg” Baletska - plesna predstava, Centar za kulturu “Vuk Karadžić”, Beograd, Aleksandar Nikolić reditelj, Stevan Petrović, muzika, Aleksandar Ilić, koreograf, Igor Jagić, kostimograf, Meta Drčar, scenograf, Mojca Majcen, Vladimir Čubrilo, Branko Mitrović, Nikola Pavlović, Jovana Grujić, Anđelija Jovanović, Tijana Koprivica, Teodora Sujić, Snežana Arnautović Sjepanović, Wanzhe Zhang,… Institut za umetničku igru, 3 dinarakralja. 02. 03. 2019.













ČAROBNI BREG
Čarolija kod 3 kralja

Večeras smo imali izuzetnu baletsku predstavu. Mesto dešavanje je bilo u Centru za kulturu “Vuk Karadžić”, a početni impuls je pronađen, što i sam naziv kaže, u romanu “Čarobni breg”  Tomasa Mana.
Umetnički dvojac: Aleksandar Ilić koreograf i Aleksandar Nikolić, reditelj  je bila dovoljna garancija da se sprema nešto posebno. Njima se priključio i modni kretaror Igor Jagić, večeras u svojstvu kostimografa, koji je u jednom od svojih zadnjih intervjua  zaintrigirao javnost iznošenjem svog estetskog viđenja, kako modnog trenutka, tako i objašnjenjem svojih vizija čiju ćemo realizaciju uskoro imati prilike da vidimo.
Uz muziku Stefana Petrovića u scenografiji po zamislima Mete Drčar, deset baletskih umetnika nas je odvelo evropskim putevima Ilića i Nikolića. Pre samo mesec dana njih dvojica su beograđanima prezentirali Monteverdijevu operu “Krunisanje Popeje”. Večerašnji događaj će utišati i one retke skeptike, koji su tvrdili da je njihov grandiozan uspeh sa operom bila slučajnost.
Ponovo se u Beogradu desilo nešto novo i drugačije, a što potpisuju Ilić i Nikolić, s tim što im se ovog puta pridružuje i Igor Jagić. Tako se večeras uživalo “Kod 3 kralja”. Ako neko misli da ovde ima pretencioznosti, neka dođe na sledeću predstavu. Do večeras su postojali oni koji su tvrdili da je bilo sa moje strane i suviše superlativa u vezi “Krunisanja Popeje”… Za sutra, ne znam.
Volim umetnička dešavanja koja mogu u jednoj reči da okarakterišem. Za večerešanju prestavu je reč: Maramice.
Hiljade, hiljade i hiljade, belih maramica. Za tuberkulozne bolesnike, kako u “Čarobnom bregu,” tako i u svim drugim sanatorijumima širom sveta (misli se na period kada je pisan roman, pre II svetskog rata), u maramici se vidi trenutno stanje, kao i koliko je još ostalo života.


Od melanholije, koja pada u patetiku i morbidnost, do najerotskijih uzleta, tih mladih ljudi, koji grabeći od života poslednje kapljice životnih slasti, glume kako ih ne napušta nada, ali istovremeno broje svoje poslednje dane. Igrači su predvođeni gošćom iz Slovenije, Mojcom Majcen, koja je izuzetnim, najprofesionalnijim plesom dočarala svu silovitost mlade dame, koja je svesna svog brzog kraja, a svu energiju koristi za trčanje ka zadovoljstvima.
Priznaću, nemam iskristalisani stav o muzici koju potpisuje Stefan Petrović. Zapravo o njegovom odabiru muzike. Predstava počinje jednoličnim tonovima, pećinskih zvuka kapljica, sa različitim stalaktitsko stalagmitskim rasponima. Može se predpostaviti kako je kompozitor svoj odabir melodija stavio na raspolaganje koreografu za osmišljavanje dužine scena. Drago bi mi bilo da na nekoj sledećoj predstavi uđem u diskusiju sa glavnim akterima o dužini trajanja uvodnog dela, koji je publiku poprilično umrtvio, ali ono što je došlo nakon toga, ne samo da je gledalište, kao na nekom čarobnom ćilimu ponelo u svet najmaštovitijeg događanja, već je pažnja na ono što se dešava na sceni bila maksimalna. Zapravo, nije bilo načina da gledalac ne učestvuje sa svojim osećanjima u zajedničkoj čaroliji.
Hvala još jednom svim akterima, posebno igračima, koji su sve vreme trajanja predstave bili na sceni, u pokretu. Hvala za originalni program (autor se nije porpisao). Hvala produkciji. Predpostavljam kako je to Institut za umetničku igru. Očigledno je to mesto gde se stvara umetnost sa kojom Beograd može da izađe u svet.


O istoj termi, ali iz drugog ugla:



27. 02. 2019.

Đuzepe Verdi, Trubadur, Opera Beograd, Afag Abbasova, sopran, Janko Sinadinović, Dragutin Matić, Nataša Jović Trivić, mezzosoparan, Nenad Jakovljević, Marija Jelić, sopran, Siniša Radin, Ejub Gulijev, Ayyub Guliyev, dirigent, Jasmina Trumbetaš Petrović Direktor opere. 27. 02. 2019.















TRUBADUR NAD TRUBADURIMA

Večeras je operska predstava bila više nego dobra. Uz jednu opasku, za naše uslove.
I ovde prekidam pisanje o predstavi. Valjda znate kako uvek više pišem o "predstavi iza" i o “predstavi u predstavi” nego o onome što se dešavalo na sceni. Ovde molim osobe iz beogradskog operskog sveta, da prekinu sa čitanjem. Neće im biti prijatno ako se prepoznaju, čak i u najmanjem deliću narednog teksta.
Ako sam u nečemu pogrešio, slobodno mi priđite na nekom narednom operskom događanju i recite u čemu grešim. Mnogo toga mi možete prikačiti, ali neljubaznost, tvrdim, nikada nećete moći.
Kao što rekoh, večerašnja predstava je bila više nego dobra. Čak je gospodin Janko Sinadinović dobio aplauz na otvorenoj sceni. Nije neki aplauz za pamćenje, ali, aplauz je aplauz i kao Manriko može da bude zadovoljan.
Može on po mnogim stvarima da bude zadovoljan sa “ove dve osobe,” iako je pretio za vreme svog direktorovanja kako će ih prijaviti “Ministarstvu, jer vređaju operske veličine” (valjda samo on zna koje je to Ministarstvo zaduženo za zaštitu "operskih veličina"). Tvrdim da niko, osim te dve osobe, za Janka Sinadinovića (zadnjih 10 godina)  nije, u više navrata, napisao da peva izvrsno. Mislim na one koji pišu, a dolaze na operske predstave, jer ima i onih drugih koji dođu “specijalno, po zadatku” na jednu predstavu.
Acučena je bila u tumačenju Nataše Jović Trivić. Ona je dala maksimum od sebe i bila je to jedna Acučena za pohvalu. Mislim kako će Gospođa Jović Trivić večerašnji gromoglasan aplauz dugo da pamti, kao što će publika da pamti njeno pevanje. Može se i za Nenada Jakovljevića, u roli Feranda, reći da je bio bolji nego ikada do sada. Već sam napisao kako treba zapamtiti ime Siniše Radina. Večeras je bio “samo” Glasnik. Da, ali glasnik sa dobrim glasom.
Imali smo dvoje gostiju iz Azerbejdžana. Leonoru, Afag Abasovu… Za nju važi ona moja stara konstatacija… Na putu ka zapadnoevropskim operama stigla je (napominjem preko veze) do Beograda… I tu joj je krajnja tačka. Vreme će pokazati jesam li u pravu.
Na drugoj strani dirigent, Ejub Gulijev, nam je pokazao ne samo svoje majstorsko umeće dirigovanja, već dao nadu kako orkestar beogradske opere može veoma dobro da zvuči.  Hvala Gospodinu Gulijevu.
Grof Luna je bio u tumačenju Dragutina Matića. I očekivalo se da dobije najveći aplauz… I tokom predstave i na kraju.
Na beogradskoj operskoj sceni najveće aplauze pored Matića dobija još Nebojša Babić. Dok za ovog drugog nije bilo mesta među zaposlenima u Beogradu, Matić se izborio za “privremeno zaposlenje.”
Njima, što se tiče aplauza, može da se približi samo Ivan Tomašev… ali ga u ovoj prvoj polovini polusezone i nema na sceni.
Još jednom skrećem pažnju osobama iz operskog sveta da napuste čitanje ovog prikaza. Ovo je zadnja opomena.
Večeras smo kao Ines imali Mariju Jelić, člana Operskog studija. Pozitivno u vezi nje mogu da napišem kako njene kolege nisu  bile na predstavi, pa je izostalo frenetično aplaudiranje, uzvici “bravo” i ostalo. Očigledno, nije popularna u studiju, kao što su neki, ili ne pripada klanu “uspešnih”…
Elem, od početka jubilarne 150. sezone (tako se zove, reklamira na sajtu Pozorišta, a ništa mi drugo ne govori da je po bilo čemu izuzetna)… znači od početka sezone Gospođica Jelić je pevala 5 puta. Ne znam da li je to tačno i ne znam da li je tačno da će već za par dana ponovo na operske daske i ne znam da li je tačno da će u martu da peva više na Velikoj sceni od bilo koje druge polaznice Operskog studija.
Gospođicu Jelić sam doživljavao kao učenicu Jasmine Trumbetaš Petrović, jer se, iako je (mora se priznati) anonimus, pojavila na njenom Prvom solističkom koncertu, ni manje, ni više nego uporedo sa drugom gošćom Sanjom Anastasijom. To sam u osvrtu povodom tog događaja nazvao “umetničkim samoubistvom J.T.P.…
 Marija Jelić sigurno peva kao najbolji polaznik Operskog studija. Kada budemo čuli druge u različitim ulogama, prihvatićemo da je tako, do tada… Do tada ??? (tri znaka pitanja)
Prvi bih podržao svaki potez Gospođe Direktorke, pogotovo onaj da želi da promoviše mlade pevače, pa onaj da želi da se organizuju audicije za značajne role, … ustao bih prvi u njenu zaštitu od onih koji traže uloge uz “ponude koje se teško odbijaju”. Da, te “ponude koje se teško odbijaju” je rečnički milje najprizemnijeg dela sprskog populusa…. I znače nešto sasvim drugo… pretnju.
Ipak sam veoma informisan o stanju u operi. Mnogo informisaniji nego što i jedan od čitalaca može da i predpostavi.
Na žalost, ostajem oponent Gospođi Direktorki, jer tvrdim kako su njene izjave slične izjavi našeg Ministra kulture. Da li neko, osim mene pamti kako nas je Ministar prevario izjavom u vreme demostracija glumaca protiv samovolje Dejana Savića. Rekao je kako je Upravni odbor u obavezi, u roku od tri meseca, da raspiše konkurs za Upravnika Pozorišta. Da je Ivana Vujić samo Vršilac dužnosti… I ostale ble, ble, ble,…  betarije.
Glumci ćute. Ćuti i ona poznata grupa “Nije umetnički ćutati”. Znam da je Juda plaćen sa samo 30 srebrnjaka da bi izdao Božjeg Sina, Isusa Hrista. Pitam se koliko košta ćutanje glumaca? Rimljani su ponizili i Judu i Isusa, jer je nagrada bila u visini tadašnje cene običnog, najboičnijeg roba… Koliko li je tek malo plaćeno ćutanje glumaca da se odreknu SVOJIH IDEJA o poštenju, o umetničkim slobodama, o časti umetnika…
Dođoh do termina: Čast umetnika.

Čast umetnika
Pre neki dan je u Aleji zaslužnih građana sahranjen “kralj narodne muzike”. Sigurno znate, radi se o Šabanu Šauliću. A pre nega je sahranjen Nikola Mitić. Da Nikola Mitić, bariton 20. veka. Bariton koji je pevao od USA, do SSSRa.
I svi ćute. Razumem zašto ćute Upravnik Nacionalnog teatra, Upravnik Narodne Biblioteke, Direktor Filharmonije… Oni su “državni službenici”.. Njih je postavila Vlada… Ista Vlada koja je dala “svoj” avion za prenos posmrtnih ostataka “kralja narodne muzike”… Ali zašto ćuti Rektorat Beogradskog Univerziteta, Rektorati umetničkih fakulteta… Zašto je ćutala SANu… Zašto su ćutali uvaženi umetnici?... Zar se toliko plaše brze smrti, pa će im na negativnom komentaru zameriti (trenutna) Vlada, pa bi im u znak odmazde uskratila put ka Aleji??? Ili se svi slažu sa onih 5 miliona srba koji bi ustali protiv drznika koji bi rekao: “Nije mesto kafanskom pevaču, koji je slavu stekao pod vašarskim šatrama, u Aleji najumnijih srba.”
Tačno, izgubili bi 5 miliona “ljubitelja”… Ali od tih 5 miliona niko ne ide u pozorište, ne posećuje operske, baletske predstave, oni ne kupuju knjige… To rade onih nekoliko stotina hiljada srba, koji su preostali na popisu ukupnog broja stanovništva…
Zaključak u vezi ovoga donesite sami. Ja ću svoje mišljenje prećutati.

VVŠ (Vebalno Vaspitni Šamar)
Rećiće neko, šta je zajedničko predhodnom pasusu i večerašnjoj predstavi… Sve je to povezano, sve je to deo i Univerzuma i svake individue… Na tome sam godinama radio pišući knjigu “U tebi je Univerzum”… Da se vratim na temu.
Pre par dana dobijem obaveštenje kako se na određenom mestu,… na internetu nalazi nešto veoma interesantno u vezi opere… Valjda je to u tom trenutku bilo najinteresantnije događanje vezano za operu…
Jedan profesor, veoma uvaženi profesor pevanja se obratio dojučerašnjim studentima, sa opaskom kako treba biti mnogo skromniji u njihovom međusobnom hvaljenju i da skretanje pažnje na sebe van scene, pogotovo u pauzama tokom predstave nije svojstveno umetnicim, ljudima čija je želja da posetiocima pruže magiju uzvišenog i lepog.
Naravno da je nadobudnost osobe koja je to primila, prva odreagovala… Naravno da takvi "znaju", zapravo  “svi znaju ko kako peva”… itd,.. itd…
Čak i za mene, neočekivano, veoma odmereni Gospodin je  odregaovao sa veoma zveketavim VVŠom. Naravno nije mogao da dozvoli da mu neko, pogotovo neko ko nije ni student, a ni pevač, nešto “uči i oprašta".
Ovo ne pišem  sa konstatacijom kako će nešto da se promeni. I previše su pojedine “zvezde” prepotentno nadobudne… Čak imaju i svoje sazvežđe u kome se hrane međusobnim aplauzima.. Njih ne trezni ni činjenica da kada odu van ove Srbije utvrde da im je umeće toliko nisko da oni koji ih čuju jednom, kažu: Hvala lepo. Doviđenja!
Ovo navodim iz razloga što se već duže vreme borim sa bezobrazlukom izvesne grupe mladih ljudi, ljudi koji misle da će opstati na operskim daskama, a koji od pojedinih predstava prave atmosferu studentkog javnog časa u Kolarčevoj zadužbini.
Naravno da oni imaju i svoje idejne vođe. One koji ih usmeravaju kako treba da budu osioni, jer oni treba da: Razvale, razbiju, pokidaju, pokore,… Jer oni treba da budu gladijatori, ne umetnici…
A među tim razbijenima, razvaljenima, pokidanima, pokorenima,… treba, valjda, da budem ja, kao deo publike… E, to neće moći tako lako… Ili misle da kidaju svoje kolege, koleginice… Pa to je onda klanica…
Drago mi je da se jedan uvaženi umetnik, veoma oštro, oglasio na nešto što je postalo manir, ili trend kod izvesne, ne tako male grupe, mladih pevača… Ona osoba kojoj se obratio, tvrdim, jednog dana, sa svojim veoma pristojnim glasom, može da postane veoma solidna operska pevačica, ali dama nikada.
Sada prelazimo na sledeći odeljak.

Dame i gospoda

Već sam u više navrata pisao kako su dve najveće dame Opere Beograd, Jadranka Jovanović i Dragana Del Monako. Naravno, spisak je duži, od recimo Ane Rupćić, do… Za tvoju informaciju, čitaoče, ni jednu od njih lično ne poznajem.  Moje pisanje o njihovom  pevanju ne remeti konstataciju da su dame.
Navešću jedan pirmer. Gospođa Rupčić je svoje pratioce na FBu, uz jedan crtež,  obavestila sledećim rečima: “Uskoro pevam Tosku. Ko bude želeo, saznaće kada i u koliko sati.” Možda se ne sećam svake reči, ali otprilike to i tako.
Bez fotografija sa proba, bez šminkerki, bez krojačica, bez levog i desnog profila iz 26 uglova, bez “svežih” fotografija iz garderobe pred početak predstave, bez fotografija na prvoj pauzi, bez, bez, bez….
Umetnici moraju da budu dame i gospoda. Posetioci plaćaju ulaznicu, sede i čekaju da dožive magiju…
Magija počinje dizanjem zavese i završava se spuštanjem zavese… Zar nije u svim pozorišnim i operskim salama sveta zabranjeno fotografisanje… Fotografisanje scene… Čemu fotografije praktikablova, garderoba, hodnika sa izguljenim zidovima, poluobučenih Radamesa i Acučena…
Zapamtite, navođenje imena likova, nema ništa zajedničko sa njihovim tumačima na sceni u Beogradu, čak sam se trudio da budu u suprotnosti sa stvarnim likovima.
Zar publiku interesuje kako se Kavaradosi  valja sa kučetom po snegu, ili kako je Orlovski oljuštio celu glavicu belog luka, hvaleći se da će pred njim sve dame da popadaju s nogu.
Umetnik mora da bude gospodin. Ako nije gospodin, ne može da bude umetnik. Može da bude odličan izvođač, može da dobija najveće aplauze… Pa aplauze dobijaju i oni “kraljevi narodne muzike”… I to kakve aplauze… Oni su čak “burazeri” sa svima koje poznaju. Ali nisu umetnici.
Umetnik mora da bude tajna. Ako umetnik od svog života napravi predstavu, onda u predstavi neće da bude Aida, Mercedes, Skarpia,… biće neko sa imenom  i prezimenom.
Valjda zaključujete da je sve ovo veoma čvrsto povezano.
Ako mislite kako sam nekog ujeo… Pa to sam i hteo… Ne dozvoljavam da mi neko kvari dugo iščekivanu, plaćenu magiju, da mi neko urušava zadovoljstvo.



O istoj temi, ali iz drugog ugla: